среда, мај 27, 2015

Bicikl i jezičke zavrzlame



Bicikl, bicikla, biciklo. Nije mi poznata nijedna druga imenica u srpskom jeziku koja se koristi u sva tri roda. Postoje, doduše, dvorodne imenice kao što su bol i čar, ali ovde nije reč o tome. Jedini pravilan oblik jeste u muškom rodu – bicikl; tako piše u pravopisu Matice srpske. Muški rod je i najčešći, mada su i ostala dva prilično zastupljena. Ženski preovlađuje na jugu Srbije, a srednji se javlja mahom na severu. Negde se, čak, koristi kao pluralija tantum – bicikli, vozim bicikli. Za ovu jezičku raskoš i zavrzlamu verovatno je od značaja to što su, u doba kada su bicikli počeli da se pojavljuju na ovim prostorima, sever i jug Srbije bili pod značajnim uticajem jezika (mađarski i turski) u kojima imenice nemaju rod. Ostaje pitanje zašto je reč bicikl jedinstven slučaj. Bilo bi zanimljivo da se time pozabave lingvisti.

Reč bicikl izvedena je iz latinskog; bis za dvaput i cyclus,cyclī (od grčkog κύκλος) za krug, kolo, točak. Izraz dvotočkaš ne pokriva isto značenje, pošto se odnosi i na motocikle, iako je posredi doslovan prevod reči bicikl. U žargonu se često koristi skraćeni anglicizam – bajs. Nekada je u našem jeziku u upotrebi bio i izraz velosiped. Tokom devetnaestog veka francuska reč vélocipède (latinski velox, velocis za brzinu i pes, pedis za stopalo) označavala je prevozno sredstvo na ljudski pogon. U Rusiji i dalje tako nazivaju bicikl, dok se i u svakodnevnom francuskom jeziku odomaćila skraćenica le vélo.

I pojedini delovi bicikla mogu da budu jezički zanimljivi. Recimo, upravljač. Da li zbog različitih oblika ili nečeg drugog, tek, postoje brojni izrazi za ovaj deo: upravljač, volan, guvernal, korman, gidon... Sedište je sedište, ali je i sic. A kad su upravljač i sedište već pomenuti, nije na odmet podsećanje na poznatog Španca kome su ovi delovi bili zanimljivi iz drugih razloga, pa ih je spojio i napravio "Glavu bika".

Reč točak bila mi je smešna dok se negovao srpskohrvatski. Zabavljala me je neznatna razlika točak/kotač. Kao da se neko igrao gluvih telefona. Deo točka je i žica koja spaja glavu ili glavčinu sa obručem, felgom ili felnom. Žica točka naziva se još i žbica. Oduvek sam voleo kako zvuči ova reč.

Vredi pomenuti i tabulare, takmičarske gume koje se lepe za točak. Ni dan danas mi nije jasno zašto se ne nazivaju tubulari. Sve sluti na neki nespretno prilagođen anglicizam koji se ukorenio.

Bicikl se vozi, ali njime može i da se vozika, jezdi, juri... Pada se sa njega, ali se njime dolazi; nikako sa njim. Ako smo u nedoumici, razmišljamo kuda ćemo da idemo, nikako gde. Tek kad stignemo možemo da se pitamo gde smo. Ako nismo pravili pauze, vozili smo sve vreme, nikako svo. Ako žurimo, mogli bismo brže da okrećemo pedale; nikako mogli bi, to mogu samo oni, one i ona. Tokom vožnje bicikla moguć je nalet nadahnuća. Da ne bude da teramo mak na konac, moguć je i nalet inspiracije, ali je lepše reći nadahnuće, je l' da (nikako jel da)? U prilici smo da prvi put prođemo nekom ulicom, ali ne i po prvi put. Po se koristi za, recimo, sedamnaesti put. Ukoliko nam se ne vozi bicikl, prošetaćemo se ili ćemo se odmoriti. Za šta god da smo se odlučili, obavezno je se. Ako vozimo ulicama i saobraćaj je gust, bolje je da se usredsredimo na vožnju nego da se fokusiramo. Ako smo nekome već presekli put, bilo bi lepo da mu se izvinimo, nikako da mu se izvinemo. Biciklista ima mnogo, ali nikako puno ili dosta. Pun mi je podrum bicikala. A kad smo već pomenuli genitiv množine, moramo i nepostojano a. I tako...

Zlo i naopako ako mi se potkrala neka greška.

1 коментар:

spidloris је рекао...

Devet plus osam jednako je... Dokažite da niste robot.