петак, август 19, 2011

Tour de France

PRE TRKE

Za L’Étape du Tour saznao sam sredinom prošlog novembra. Princip je jednostavan, ljubiteljima biciklizma pruža se prilika da voze etapu najprestižnije i najveće trke na svetu. Obično se bira jedna od najatraktivnijih etapa u Alpima ili Pirinejima, te je tako ove godine izabrana ona između Modane-Valfréjus-a i Alpe d'Huez-a. Sa 109 kilometara bila je najkraća na ovogodišnjoj trci, ali i jedna od težih, pošto je uključivala dva legendarna uspona, Col du Galibier i Alpe d'Huez. Tour de France je prvi put došao u Alpe 1911. i to upravo preko Col du Galibier-a, pa se slavila stogodišnjica ovog događaja, a Alpe d'Huez i njegove čuvene serpentine češće su nego bilo koji drugi uspon odlučivale pobednika trke.
Pošto sam se prijavio, trebalo je da do jula zaradim novac za put, nađem pristojan trkački bicikl i treniram kao nikada pre, kako ne bih ponovio veliki uspeh sa trke u Novom Sadu, kada sam sa veteranima i kadetkinjama vodio tešku borbu na začelju.
Priča o novcu nije preterano zanimljiva i završila se kada sam se radi odlaska na Tour de France odrekao svega ostalog. Plan je bio: ići autom, spavati u šatoru.
Bicikl sam sklopio posle dva-tri meseca. Dobio je nadimak Frenki (ko razume, shvatiće). Trebalo je da bude pouzdan partner za cilj koji sam postavio: završiti trku.
Trenirao sam kad god sam mogao, a tokom maja i juna gotovo da nisam mislio ni na šta drugo.
Krenuo sam 6. jula. Na putu za Francusku posetio sam prijateljicu u Milanu, nakratko odvratio misli od predstojeće trke, oduševio se kafom, sladoledom, jednom zgradom...
U Modan sam stigao tri dana pred trku. Kamp je već bio pun biciklista, pa je vreme proletelo u razgovorima o taktici, vremenu, savetovanju sa iskusnijima, završnom podešavanju bicikla... Osećao sam se kao da treba da polažem neki važan ispit.

TRKA

Staza se sastojala isključivo od uzbrdica i nizbrdica. Posle petnaestak kilometara početnog spusta, sledio je uspon na Col du Télégraphe (1566 m), zatim kratak spust, pa uspon koga sam se najviše pribojavao - Col du Galibier (2645 m), dugačak spust do Le Bourg-d'Oisans-a i završni uspon na Alpe d'Huez (1850 m).
Start je bio u sedam ujutru, što je podrazumevalo buđenje oko pet. U sedamnaest do sedam popio sam prezaslađenu duplu filter-kafu, pa zauzeo mesto na startu, zajedno sa još deset hiljada ljudi. Prizor kilometarske kolone biciklista delovao je zaista impresivno. Start je trajao skoro čitav sat.
Do početka prvog uspona vodio je lagani spust po širokom putu, pa se išlo prilično brzo. Col du Télégraphe jeste bio najlakši od tri uspona na etapi, ali i on je prilično težak: 11,8 kilometara dužine sa 7,3% prosečnog nagiba. Krenuo sam lagano, trudeći se da pratim svoj ritam i ne obazirem se na brže od sebe.
Kratka pauza na vrhu, za dopunu vode, zatim nekoliko kilometara nizbrdo i ispred mene je već bio Col du Galibier. Počinje dugačkim pravcima sa malo krivina, što dodatno otežava vožnju.
Na oko dve hiljade metara nadmorske visine, posle oštre desne krivine, nagib se naglo povećava i kreće da nas melje tokom narednih nekoliko kilometara. Vazduh postaje ređi, a okolina pre podseća na mesec. Puls je većini na maksimumu. Sve je više onih koji guraju bicikl ili odustaju. Mnogi povraćaju. Neke odvozi hitna pomoć. Poslednji kilometar je i najteži, preko deset procenata. Na vrhu slikanje, a onda zasluženi spust.
Ono što je trebalo da bude najlakši deo trke, ispostavilo se kao najopasniji. Bilo je mnogo biciklista koji nisu naviknuti na vožnju u grupi, pa je po uskom putu svako preticanje nosilo rizik. Posebnu opasnost predstavljali su mnogobrojni tuneli. Uleti se sa 50-60 km/h i nekoliko sekudni ne vidi se ništa. U najdužem se desio i prvi ozbiljniji sudar. U grupnom padu jedan momak je nezgodno povredio glavu. To, međutim, nije bilo sve. Nedugo potom, pri samom kraju spusta, biciklista se survao u kanjon. Svi mi koji smo bili iza njega morali smo da stanemo i sačekamo helikopter koji je mogao da sleti jedino na put. Delovalo je prilično jezivo.
Još nekoliko kilometara i bio sam na početku završnog uspona. Neplanirana pauza od oko pola sata poremetila mi je ritam. Vrelina nije nimalo pomagala, kao ni to što je Alpe d'Huez najteži na početku, kada se na izlazu iz ravnog Le Bourg-d'Oisans-a naiđe na zid od dva kilometra sa preko 10% nagiba. Ni ostatak nije mnogo lakši sa prosekom preko 8%. Jedva sam se vukao uzbrdo. Osećao sam da mogu brže, ali noge nisu htele da slušaju. I tako negde do polovine uspona, dok se mišići nisu opet zagrejali.
Alpe d'Huez je poseban i zato što će i na amaterskoj trci uvek biti ljudi sa strane koji vas bodre, dodaju vodu ili njom polivaju. Posle jednog kompletnog polivanja hladnom vodom osećao sam se mnogo svežije, noge su sve bolje radile, pa sam drugu polovinu izvezao neuporedivo brže. Kada sam prošao kroz cilj, pomislio sam kako ništa teže nisam uradio.
Na kraju, skoro sedam i po sati, tačnije 7:29:30. Alpe d'Huez za 1:41:49. Od 10000 takmičara 5286. mesto, što i nije tako loše ako se uzme u obzir da je bilo preko 3500 odustajanja. Da li je moglo bolje? Naravno, ali to ionako nije najbitnije, pošto je moj osnovni cilj bio: dati sve od sebe i završiti trku.
Usledila je proslava u kampu, uz poneko pivo (koje nas je onako umorne brzo hvatalo), a zatim dug i zaslužen san.

POSLE TRKE

U Francuskoj sam ostao još skoro dve nedelje. Imao sam desetak dana do etapa u Alpima, koje sam nameravao da pratim (naročito onu koju sam i sâm vozio). To vreme hteo sam da iskoristim za vožnju bicikla po ostalim poznatim usponima. Nebo je, međutim, imalo drugačije planove. Već dan posle trke počelo je da se mršti, da bi narednih sedam dana gotovo neprestano padala kiša i duvao vetar. Noću je bilo baš hladno, a vrhunac je bila susnežica jedne večeri, dok je malo iznad kampa, pao ozbiljan sneg. Šator mi je pao u depresiju, pa je počeo da pušta vodu. Zakrpio sam ga kesama za đubre i izolir-trakom. Na tendi se oformilo jezerce u kome su već počele da se stvaraju koacervatne kapi. Morao sam da se sklonim u niže krajeve. Tako sam otkrio simpatični Chambéry, a svratio sam i do Grenobla da posetim svoju omiljenu ulicu (možda je lepše ovako).
Za sve to vreme uspeo sam da skupim samo dva relativno normalna popodneva (što znači, slaba kiša bez vetra) i popnem se na Col du Mont Cenis i Col du Granier.
Dolazak Tour-a poklopio se s otopljenjem. Pratio sam sve etape u Alpima i atmosfera je zaista neverovatna, naročito pre trke, kada sa svih strana stiže na hiljade biciklista. Na Alpe d'Huez-u je, recimo, bilo nekoliko stotina hiljada ljudi. Tada sam se ponovo popeo na vrh, ovaj put mnogo brže, 1:16:00. Svuda se ide biciklom, trka se prati preko radija i povremeno se pokazuje patriotizam.
Uzgred budi rečeno, pobedio je Cadel Evans, a ja sam krenuo ka Rijeci gde sam posetio prijateljice, a zatim ka krajnjem odredištu - Korčuli, gde sam se posle skoro jednomesečnog izigravanja vuka samotnjaka sreo sa dragim i bliskim ljudima. Jedan momak je slavio prvi rođendan. Bilo je i važnijih događaja, ali to je za drugu priču. Već je previše melodrame u ovom tekstu.
Treba li da napomenem da me je sve vreme pratila kiša.

POSLE SVEGA

Bicikl je bio izuzetno pouzdan. Povremeno je sablažnjavao snobove ili ispuštao čudnovate zvuke, ali ispostavilo se da je Frenki čvrst momak.

Moj francuski je u početku škripao i terao čak i glasače Le Pen-a da progovore engleski. No, s vremenom je postajao sve bolji. Na kraju sam dobio i kompliment kako ga odlično govorim. Ima veze i to koliko nas sagovornici motivišu.

Ovo je verovatno poslednje veliko putovanje autom (preko 4000 km) bez nekog navigacionog uređaja. Romatnično je da se čovek povremeno izgubi, ali povremeno. Zalutao sam u Milanu, Grenoblu, negde u Italiji gde je okolina ulivala spokoj, u Torinu (zamalo da se tamo zaista sve završi) i u Rijeci. Probleme sam uglavnom rešavao tako što bih stao, seo na bicikl i na njemu tražio izlaz iz lavirinta.
No, na kraju se pokazalo i da nije uputno baš potpuno zaboraviti na zdrav razum i prepustiti se tim spravicama. Zbog radova na nekom tunelu u Bosni moralo je da se ide okolo, za tu priliku asfaltiranim kozjim stazicama. Neki Slovenci su me zaustavili i zamolili da voze za mnom, pošto više ne znaju kuda da idu. Rekli su mi da im se do skretanja za Čeljaginoviće GPS-uređaj još i držao, ali da ga je odvajanje za Odiđed toliko zbunilo da je jednostavno prolupao.

I NA KRAJU

Najlepše hvala svima koji su mi na bilo koji način pružili podršku. Uverio sam se da je zaista izuzetno bitna u trenucima kada čovek sebe dovodi do krajnjih granica.

I da. Nisam uspeo da ispunim san i dostignem 100 km/h na biciklu. Nedostajalo mi je nekih 17 km/h. Ali tu je sledeća godina...

16 коментара:

Анониман је рекао...

bravo, sta drugo

vladan

Анониман је рекао...

svaka čast, glavno da ti nisi karijeru završio kao vinokourov ili dožvio ovu sudbinu :)
http://www.youtube.com/watch?v=QXhbRSs9ltI
a.

spidloris је рекао...

@vladan - hvala!

@a. - zamalo. pitam se pitam sta je bilo sa onima koji su odustali :)

Анониман је рекао...

Čestitam ti na smelosti da ispunjavaš svoje snove. Tako ti čak i kese izađu iz priče, pa postanu još korisnije. :)

Violeta

spidloris је рекао...

@violeta - hvala! a ako ćemo pravo, moglo je i nešto drugo da izađe iz priče koju pominješ, ali da ne pričam ja sad previše... :)

Media Mix је рекао...

Svi dugujemo sebi ovakve izazove, barem povremeno

spidloris је рекао...

@media mix - lepo zvuči to što si rekla. Da li je neskromno očekivati da povremeno znači jednom godišnje?

Анониман је рекао...

bravo covece i na akciji a i na tome sto si je dokumentovao i prekinuo tisinu.
-- japaja

spidloris је рекао...

@japaja - hvala! a bice ovde uskoro nekih iznenadjenja...

Media Mix је рекао...

Kao i u vecini situacija: It's up to you:)

Suncokret13 је рекао...

Jeeee za Spidlorisa i jeee za Frenkija! :-)

Super si nam dočarao kako je bilo, ima puno šaljivih momenata u tekstu, ali ostali mi u glavi i onaj uski prolaz i mračni tunel i hitna pomoć...

Bravo za opako pomeranje granica! :-)

spidloris је рекао...

@suncokret13 - hvala, hvala :)

a još da sam preneo i šta mi se sve motalo po glavi dok sam vozio... tek bi to bilo komično

etotako је рекао...

svaka ti cast bre!

spidloris је рекао...

@etotako - hvala!

Анониман је рекао...

Nemam reci,SVAKA CAST!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Molim te,posto i ja planiram isto,reci mi kako da se prijavim,,na taj Tur de france????? ili odgovori na nikolachivass@hotmail.com,MOLIM TE NAJLEPSE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

spidloris је рекао...

@nicolachivass - Hvala! Informacije sam ti poslao putem mejla.