петак, октобар 21, 2011

Da li je Dunav ikada bio plav?

– Da li je Dunav ikada bio plav? – izgovorila je Sara tiho i bez intonacije koja obično prati pitanje. Nekoliko trenutaka izgledalo je kao da je roditelji nisu čuli. No, takav utisak mogao bi da stekne neko ko bi ih posmatrao sa strane. Nama je, međutim, poznato da su je čuli, uprkos Sarinom tihom glasu koji se menjao pod uticajem hormona koji su joj plavili telo.
Majka je znala da se Sara nije obratila njoj, pa je bacila kratak pogled ka suprugu, a onda nastavila da u tanjire sipa supu i razmišlja o predstojećoj izložbi. Pomislila je i na zelenu suknju koju je videla juče, ali to je manje važno.
Otac je gledao kroz prozor. Nije se oglasio odmah jedino stoga što je još imao zalogaj u ustima. Žvakao je malo duže nego inače komad prepečenog hleba namazanog maslacom. Od jutros je osećao umeren bol u predelu donjeg levog umnjaka. Pošto je progutao, otpio je gutljaj vode i okrenuo se ka ćerki.
– Nekada je odavde mogao da se vidi Dunav.
– Mislila sam na priču.
– Znam, samo si me podsetila. A otkud baš Dunav?
– Pričali smo nešto u školi, pa mi je palo na pamet.
– Jedite. Ohladiće se – uključila se majka i tako privremeno prekinula razgovor.
Sari je laknulo. Nekoliko dana dvoumila se koju temu da odabere. „Kikotanje“ je ostavila za sledeću godinu, iako je gotovo izvesno da će se dotad predomisliti. Majka je bila zadovoljna što je svoj poklon već spremila. Učinilo joj se da vreme protiče prebrzo i da Sara sve više liči na nju. Potom se opet usredsredila na izložbu. Otac je u sebi ponavljao naslov koji mu je zadala ćerka. Činio je to po navici, svaki put kada bi se našao na početku. Radovao se predstojećem izazovu. Trudio se da se to ne primeti.
Ostatak ručka protekao je manje-više uobičajeno. Sari je kosa povremeno ispadala iz repa, pa joj je majka dodala jednu od svoje tri šnale. Crvenu, pošto je samo njih koristila. Vodila je računa o bojama. Otac je počeo da smišlja kostur priče. Sara je imala utisak da je nešto zaboravila. Majka je rešila da kupi onu zelenu suknju i obuče je na otvaranju izložbe. Oca je i dalje mučio zub.

Dvanaest dana kasnije zatičemo gotovo isti prizor u trpezariji iz koje je nekada mogao da se vidi Dunav. Pažljivijim posmatranjem uočavamo i razlike. Sarina svetlosmeđa kosa je kraća, pa joj šnale nisu potrebne. Umesto sive majice s nekim natpisom i farmerki sada nosi belu košulju i braon suknju. Majka je diskretno našminkana. Minđuše su joj u tonu sa zelenom suknjom koju je nosila na otvaranju svoje izložbe. Četiri šnale u plavoj kosi su, naravno, crvene. Otac je podvrnuo rukave sitno karirane košulje. Sveže je obrijan. Ima malu posekotinu na vratu. Umnjak mu je popravljen.
Upravo su pojeli po parče rođendanske torte. Sari i ocu naročito se svidelo što ima jagoda. Uzeli su po još jedno parče. Majka je znala da ne sme. Ženama sitnije građe lako bi se primetio višak kilograma. Otac nije mario za svoj.
Sara je od majke za rođendan obično dobijala fotografije ili slike. Sada je dobila ljubičaste cipele. Odmah joj je bilo jasno da su rađene po otisku njenih stopala koji je majka uradila pod izgovorom da joj je potrebno za neku skulpturu. Napravila ih je majčina prijateljica koja je radila kao kostimograf u pozorištu. Imale su zvezdaste šare. Malo je reći da se Sara oduševila.
Od oca je uvek dobijala priče. Otkad je pošla u školu, sama je birala teme. Ponekad joj se činilo da je to čista formalnost i da bi joj on uvek ispričao ono što je naumio. Povremeno je prekidao pričanje i postavljao joj pitanja. Zabavljali su je takvi izazovi.
Majka je ocu i sebi nasula po čašu vina. Sara je obula cipele i prošetala se po sobi. Stajale su joj kao salivene. Svi su se složili da su očaravajuće. Onda se vratila za sto i sela naspram oca. Zamolio ju je da ponovi temu, praveći se da je zaboravio. Naivna igra koju je ponavljao svake godine.
– Da li je Dunav ikada bio plav? – izgovorila je Sara malo odlučnije nego prošli put.
– Isto to pitala je oca Ana, sitna devojčica mlađa od tebe. Tek je pošla u školu. Bila je uvek kratko ošišana, još otkad joj je majka sanjala da se Ana ugušila sopstvenom crnom kosom. Otac joj je odgovorio da je Dunav nekada zaista bio plav, ali da su njegovu plemenitu boju promenile izlučevine koje se vekovima slivaju u ovu moćnu reku. Ani nije bilo sasvim jasno šta znači reč izlučevina, pa je zamolila oca da joj objasni. Kazao je, to je ono kad piškimo i kakimo. Majka se uplašila da Ana ne dobije psihosomatski poremećaj mokrenja ili dugotrajan zatvor koji bi joj ugrozio zdravlje. Roditelji su ubrzo primetili da je Ana počela da jede plave bojice, flomastere, tempere... Odveli su je kod dečjeg psihologa koji ih je umirio, izjavivši da je to uobičajena reakcija u tom uzrastu. Tokom nekoliko razgovora objasnio je devojčici da su za promenu boje najviše odgovorne otpadne vode iz fabrika. Rekao je da na neke pojave ne možemo da utičemo, ali da to ne znači da treba da sedimo skrštenih ruku. Podstakao je Anu na kreativnost, a roditelje savetovao da podrže ćerku i otvoreno razgovaraju s njom. Na Aninim crtežima i dalje je preovlađivala plava. Posle dve godine napravila je grupu na društvenoj mreži. Nazvala ju je Volim plavo. Okupila je tridesetak vršnjaka. Razmenjivali su crteže i fotografije i prepričavali dogodovštine iz škole. Početkom naredne školske godine pozvala je desetak najaktivnijih članova u novu grupu koja je bila zatvorenog tipa. Nekoliko meseci gotovo sav džeparac koristili su za kupovinu koncentrovane plave boje. Onda su jednog jutra sve prosuli u Dunav. Biciklima su pratili tok, očekujući da Dunav poplavi, ali ishod je bio poražavajući. Obojili su samo deo reke uz obalu. Usput su izazvali i manji pomor riba. Ana je plakala. Odustala je od akcija na neko vreme. Crteži su joj i dalje bili pretežno plavi. Kroz četiri godine oduševio ju je jedan dokumentarac o Dunavu. Zamolila je roditelje da je upišu na kurs filma. Pristali su, pod uslovom da ne popusti u školi. Snimila je desetak amaterskih filmova pre nego što je položila prijemni na filmskoj režiji. Odmah se opredelila za dokumentaristički pristup. Postala je poznata po provokativnim ekološkim filmovima u kojima je često filterima naglašavala plave tonove. Dobila je nekoliko nagrada. Nije se udavala. Tokom jednog zimskog snimanja upala je u ledenu vodu i umalo se nije udavila. Priča se da je tada došla na ideju za svoj najambiciozniji projekat. Na snimanja je vodila samo najpouzdanije saradnike. Film je stigao do montaže kada joj je na rutinskom pregledu otkrivena sumnjiva izraslina u stomaku. Operisali su je. Ubrzo još jednom. Preminula je u svom stanu osam dana pošto su je otpustili iz bolnice. Najboljem prijatelju dala je uputstva kako da završi film. Dva dana pred smrt tražila je od njega da sve spali.

Otac je otpio gutljaj vina. Majka je sporo okretala čašu. Radovala se što je ovaj put smislio malo prikladniju rođendansku priču. Kasnije će mu skrenuti pažnju da je i ova mogla da prođe bez smrti. Nije želela da Sara prerano odraste. Devojčica je razmišljala o priči i o tome zašto se junakinja zove Ana. Oglasila se tek pošto joj je postalo jasno da otac neće da nastavi pre nego što čuje njene utiske.
– Znam da tu nije kraj.
– Po čemu znaš?
– Nije zaokruženo.
– Priče ne moraju uvek da budu zaokružene.
– Da, ali ovako nema baš mnogo smisla. Samo zanimljiva crtica.
– A kako bi nastavila odavde da ti pišeš priču?
– Jao, nemoj to, molim te.
– Samo u grubim crtama.
– Taj njen film, na primer. Možda je prijatelj nije poslušao. Ili, šta znam, to kad je upala u vodu.
– Da li gospođa ima nešto da doda? – upitao je suprugu.
– Nije meni rođendan – odgovorila mu je kroz smešak, podigavši dlanove sa stola kao da se predaje.
– Da ti pomognem – obratio se ponovo Sari. – Seti se naslova priče.
– Da li je Dunav ikada bio plav?
– Isto to pitao je oca Stevan. Čak i da ti nisam rekao da su njih dvojica otac i sin, odmah bi ti bilo jasno o čemu je reč. Obojica imaju riđu kosu, naočare, visoko čelo i prćast nos. Stevan je malo stariji od tebe. Kosa mu je duža i skriva još jednu sličnost s ocem, klempave uši. Stevanova sestra misli da je pitanje njenog mlađeg brata kretensko. Otac nije ništa odgovorio, ali je nekoliko dana kasnije odveo porodicu na let balonom. Nesvakidašnji pogled na svet izazvao je kod Stevana snažno osećanje slobode. Sestra je ponovila da mu je pitanje kretensko i pokazala na Dunav koji je, gledano s visine, bio plav. Majka je imala mali napad panike na početku. Posle se opustila. Stevan je još dvaput leteo balonom pre nego što je napunio dovoljno godina da počne obuku iz padobranstva. Ubrzo je postao jedan od najstrastvenijih padobranaca u klubu. To mu nije smetalo da završi medicinu, naprotiv. Nekoliko godina radio je kao lekar opšte prakse. Potom je specijalizirao oblast koja ga je najviše zanimala – očne bolesti. Tokom usavršavanja upoznao je i buduću suprugu. Dobili su dvoje dece. Stevan se pročuo kao odličan očni hirurg. I dalje je svaki slobodan trenutak koristio za padobranstvo. Čak je i suprugu nagovorio da nekoliko puta skoči zajedno s njim. Bio je blizu pedeset četvrtog rođendana kada je prvi put osetio strah tokom skoka. Nije nikome rekao. Prilikom sledećeg skoka strah je bio nešto izraženiji. Poverio se supruzi. Savetovala ga je da ode do psihologa. Ovaj mu je rekao da je strah normalna ljudska reakcija i da se javlja kod svih, pa i kod onih koji se bave ekstremnim sportovima. Objasnio mu je da u osnovi svega leži prikriven strah od smrti. Pomenuo je i mehanizme odbrane. Sve u svemu, ništa što Stevan nije već znao. Pitao se kako to da nije spreman da prihvati prolaznost kad se ostvario i lično i profesionalno. Imao je divnu porodicu, odličan posao i hobi u kome uživa. Naredni put strah ga je zatekao usred rutinske operacije koju je jedva priveo kraju. Psiholog je za sve okrivio stres. Predložio mu je odmor. Supruga se složila. Otišli su na desetodnevno krstarenje Dunavom. Triput su vodili ljubav. Poslednji put Stevana je uhvatio strah. Kada su se vratili, produžio je odsustvovanje s posla. Ostajao je kod kuće i čitao. Plašio se da se ne uplaši. Onda je jednog dana naišao na sledeću rečenicu: „Draga moja gospođice, ako smem da primetim, vađenje zuba je nalik na malu simboličnu smrt.“ Sutradan je falsifikovao uput i otišao da mu izvade umnjak. Tokom narednog skoka pogled na Dunav oduševio ga je gotovo kao i prvi put. Osetio je radost. Pred njim je bila još trideset jedna prilika da se na najbolji način pripremi za neizbežno.

Sara je pokušavala da poveže delove priče. Nalaktila se i spustila glavu na dlanove. Majka je nesvesno prekrstila ruke. Pomislila je da nije reč samo o malo uvrnutoj pouci već i o pritajenoj želji da se stvori idealan čitalac. Odupirala se sopstvenim sličnim porivima. Zato je i prestala da poklanja ćerki svoja dela. Ocu je palo na pamet da bi ljubičaste cipele ili, još bolje, žute bile odličan detalj junakinje romana koji piše.
– Pretpostavljam da će u trećem delu veze postati vidljivije – kazala je Sara.
– Na koji način može da se nastavi? – pitao je otac.
– Sigurno si nešto izostavio. Možda su išli zajedno u školu i bili deo grupe koja je obojila Dunav. Ili su se upoznali tokom Aninog poslednjeg projekta. Stevan joj je možda pomagao oko snimanja iz vazduha.
– Pomoći ću ti. Kako bi mogao da glasi naslov Aninog nezavršenog filma?
– Da li je Dunav ikada bio plav?
– Isto to pitala je majku Dijana. Pada nam u oči da im je zajednička jedino izražajna mimika. Uopšte ne liče, što je i razumljivo, s obzirom na to da je Dijana usvojena. Njene plave kikice i svetla put sušta su suprotnost majčinoj crnoj punđi i tamnijem tenu. Da li radi toga da bi umanjile ovu razliku ili zbog nečeg drugog, tek Dijana uglavnom nosi tamniju odeću, dok u majčinoj garderobi preovlađuju pastelni tonovi. Odgovorila joj je da je plavo sraslo uz Dunav početkom trinaestog veka. Sve je bilo posledica erupcije vulkana, pretpostavlja se na Islandu. Vazdušne struje nanele su one najsitnije čestice čak do Dunava. Kada ih je kiša pomešala s rekom, nastala je očaravajuća plava boja. Neki su to protumačili kao predskazanje smaka sveta. Boja je izbledela posle nekoliko dana, ali Dunav je zauvek ostao plav. Dijana je priču htela da iskoristi za školski projekat iz istorije, ali profesori joj nisu odobrili. Smatrali su da je reč o izmišljotini. Požalila se majci koja je rekla kako i sama nije sigurna u istinitost priče i da je sve možda gledala u nekom filmu. Kada je došlo vreme da odluči na koji fakultet da se upiše, Dijana je izabrala istoriju. Nije se, međutim, dugo zadržala tamo. Shvatila je da će morati da savlada i mnogo toga što je ne zanima. Narednih pet-šest godina radila je kao konobarica u baru u kome su svake druge subote nastupali komičari. Jednom se i sama prijavila. Izazvala je najveći aplauz, mada i sama nije znala kako. Kolege su je podstakle da nastupa češće. Tako je srela i budućeg supruga. Odmah je shvatio da je Dijana nadarenija od njega i da je njena izražajna mimika velika prednost. Povukao se i posvetio pripremanju njenih nastupa. Postali su uspešan tandem poznat po surovom crnom humoru. Medeni mesec proveli su na Islandu. Šestog dana odmora desio se jak zemljotres. Dijanu je u tom trenutku obuzela velika radost. Te noći sanjala je da će umreti za dvadeset tri godine tri meseca i dvanaest dana. Ujutru je izračunala koji je to datum i zapisala ga. Nadala se da nije ponedeljak. Nije želela da umre u ponedeljak. Kroz godinu i po dobili su sina, posle još dve godine ćerku, pa ubrzo opet sina. Nije nastupala nekoliko godina. Posvetila se odgajanju dece. Vratila se još provokativnija nego pre. Mnogi su pokušavali da je oponašaju. Nastupala je retko, ali za visoke honorare. Nije nikome rekla da joj se polako približava dan smrti. Trebalo je da umre u četvrtak. Poslednji nastup zakazala je za sredu. Bila je naročito nadahnuta. Ljudi su se zacenjivali od smeha. Čak je i supruga i decu terala u suze, iako su je gledali nebrojeno puta. Četvoro gledalaca se upišalo u gaće. Jedan se usrao. Zbog nekog je pozvana i hitna pomoć. Dijana je uz ovacije završila nastup. Onda se s porodicom polako uputila kući.

Otac je naizmenično gledao suprugu i ćerku. Supruga se osmehnula.
– Volela bih da upoznam tvoje junake – rekla je, pa ustala od stola da sebi naspe još jednu čašu vina. Otac je zatražio još pola čaše. Sara je htela sok. Počela je da cupka ljubičastim cipelama.
– Mora da ima još. Ništa nije jasnije.
– U pravu si. Ima, ali ne još mnogo.
– Pa nastavi. Stvarno mi je teško da nešto kažem ovako napamet.
– Kako može da se završi?
– Kao što sam rekla, Ana, Stevan i Dijana sigurno su povezani na još neki način. Možda su se sreli.
– Odmah da ti olakšam, nisu. Barem ne onako kako misliš da jesu. Ana i Dijana dvaput su prošle jedna pored druge. Drugi put su se čak i zakačile ramenom u gužvi. Ana se izvinila Dijani i nastavila dalje. Stevan je nekoliko puta skakao iznad mesta na kojima je Ana snimala. Jednom mu je mahnula iz čamca i on joj je otpozdravio. Stevan i Dijana nikada se nisu sreli.
– Stvarno nemam pojma. Majko, pomozi mi.
– Ne mogu, jer ni sama ne znam – odgovorila joj je majka uz sleganje ramena. – Ali mogu da ti dam dobar savet za njegov sledeći rođendan. Napravi crtež pred njim. Povuci nekoliko linija, pa ga pitaj kako bi moglo da se nastavi. Pa ako kaže moglo bi malo plave, ti dodaj žutu. I sve tako.
Nasmejali su se.
– Ne ide to baš tako – rekao je otac, pa sačekao malo pre nego što se obratio ćerki. – Seti se šta sam te prvo naučio o pričama.
– Ne postoje srećni krajevi, lako je ganuti čitaoca, teško ga je nasmejati i nema slučajnosti.
– Nisam na to mislio nego na... Šta mora na kraju da nam bude jasno?
– Zašto nam pisac priča priču.
– Dakle?
– Pa dobro. Jasno je da se radi o prolaznosti i o tome kako se njih troje nose s tim. Sva tri dela počinju isto. Slučajnost određuje... – zastala je nekoliko trenutaka kao da se nečega setila. – Znam kako se završava. Tako što ja pitam da li je Dunav ikada bio plav.
– Mogla bi tako da se završi da pišem običnu priču. Za neku zbirku, recimo. Ali imao sam nešto drugo na umu kad sam te podsetio na ono, zašto nam neko priča priču. Ovo je samo tvoja priča. Tvoj rođendanski poklon.
– Ne gnjavi više, nego ispričaj već jednom – prekinula ga je supruga, donekle podstaknuta vinom koje je počelo da je hvata.
– Molim predstavnike likovne sekcije da se smire – rekao je otac tonom za koji ne možemo sa sigurnošću da kažemo da li je šaljiv ili ne. Napravio je kraću pauzu pre nego što je nastavio.
– Vidimo stariju ženu kako sedi za stolom. Okrenuta nam je leđima. Ima dugačku sedu kosu.
– Je l' sam to ja? – pitala je Sara.
– Moguće, ali to još ne znamo. Kao što ne znamo ni ime njene najveće ljubavi, ni broj ljubavnika, ni razlog najvećeg razočaranja, ni posao kojim se bavila, ni da li ima dece, ni skrivene želje, ni navike, ni broj zuba, ni kakve filmove voli, ni najveći uspeh, ni to da li ima ožiljke, da li se budi kasno, da li je zaboravna, da li voli ponedeljke, da li obožava jagode, da li je letela balonom, koja joj je omiljena boja, niti da li se plaši smrti. U prilici smo samo da bacimo pogled preko njenog ramena. Vidimo da drži knjigu. Naslov je ispisan krupnim slovima: Rođendanske priče. Lista je i nalazi jedinu priču koja nije završena. Došao je trenutak da dopiše svoj deo.

3 коментара:

novac је рекао...

Odlicna prica, bas je poucna. Mislim da bi trebala negde da se objavi u vidu neke zbirke pripovedaka.

Blurred је рекао...

Tek sad pročitah priču punu priča.
Sara teško podnosi nedovršenosti koje joj istovremeno podgrevaju žar za pričanjem. A ti si super evocirao taj osećaj kod mene.

spidloris је рекао...

@Blured - Hvala :)