петак, фебруар 17, 2012

Koliko žive laste

Na zahtev prijatelja, priča koja nije ušla u zbirku.


Boja vina menjala se od neprozirne, gotovo crne, do svetlocrvenog preliva sveže krvi, kad god bi oblaci propustili malo sunca do terase na kojoj sam sedeo s ocem. Društvo su nam povremeno pravile laste koje su dovršavale gnezdo u jednom uglu. Za popodne su najavili kišu.
Otpio sam gutljaj i zadržao ga u ustima nekoliko trenutaka. U početku jak, pomalo oštar ukus mladog merloa otvarao se polako i izazivao veliko čulno zadovoljstvo.
– Odlično je. Još bolje nego prošle godine.
– Možda bi sutra mogao da mi pomogneš da ga flaširam? Ima za oko stotinak flaša.
– Važi.
Neko vreme ćutke smo uživali u vinu, kada je do terase došla moja majka.
– Jesi li mi zakrpio gumu? – upitala me je.
– Jesam.
– Dobro, odoh onda. Imate gibanicu u rerni, ako ste gladni.
– Slušaj, kevo, opet voziš samo težak prenos. Koliko puta sam ti rekao da nije dobro za kolena.
– Meni je tako zgodno, pusti me.
– Ma dobro, samo ti kažem.
– Ako već nemaš ništa lepo, onda bolje ćuti. Nemoj da mi soliš pamet.
Otišla je, a meni je bilo pomalo krivo što su se naši ionako retki razgovori uglavnom završavali isto.
– Nemoj tako s njom. Majka ti je.
– Ali kako je samo tvrdoglava.
– Nije bila oduvek takva, znaš...
Nalio je još vina u čaše. Na dnu boce video se gust talog.
– Ličiš na nju mnogo više nego što misliš.
– Pa dobro, imam oči na nju.
– Nisam na to mislio.
– Znam, ćale, nego kao fora. Oboje smo polućoravi. Nebitno.
– Imaš tu njenu svojeglavu crtu i radoznalost. Kao i ljubav prema knjigama. To ti sigurno nije od mene. Filmovi možda, ali čitanje si zavoleo zbog nje.
– Samo što čitamo potpuno različite stvari.
– Čini ti se. Pusti ovo sad. Znaš kako, ako kaže da je pročitala previše knjiga i da joj je potrebno više hepienda, nije to tek tako. Najmanje četvrtinu života provela je čitajući. A tebi je naglas pročitala celog Hemingveja još dok si bio u stomaku. Sa pet te je, toga se možda sećaš, prvi put odvela u biblioteku.
– Bila je mlađa nego ja sada.
– Jebiga, tako je bilo nekad. Fakultet, posao, deca, stan... A maštali smo da oplovimo svet. Dobro, onda si došao ti, ali kad si malo porastao, ona je stvarno htela da sve prodamo, kupimo brod i odemo. Razumeš?
– Mogao sam da budem mali od palube.
– A ispao si kurac na biciklu.
Smeh me je podsetio na to koliko je umeo da bude duhovit.
– Tako je to u životu. Nekad je želela da je povedem na put oko sveta, a sad je srećna kad odemo na kolače ili joj ne zaboravim rođendan.
– Hoćeš da kažeš da je to ključ, ne očekivati mnogo?
– Ne baš. Gledaj na to ovako. Kao kad si mali, pa su ti mnoge stvari zanimljive jer ih prvi put doživljavaš. Igra, bioskop, koncert, šta ti ja znam... Onda krenu da se ponavljaju i gomilaju, pa izgube ono nešto. Hoćeš mnogo više. E, kad si stariji, obični događaji opet počnu da dobijaju tu neku posebnost.
– Ali nedopustivo je što si joj zaboravljao rođendane. Mada sad nema šanse da se ne setiš.
– Šta da radim kad je datum glup.
– Pa dobro, jedanaesti septembar stvarno jeste malo glup datum, ali ipak...
Vino je hvatalo iznenađujuće brzo. Bilo je jako.
– Je l’ ideš u bioskop, mislim inače?
– Slabo.
– Što?
– Samo kad je Fest. Ovako skidam filmove s interneta, ili mi da neko.
– Je l’ možeš meni da nađeš jedan?
– Koji?
– Ne znam kako se zove. Tamo je negde iz sedamdesetih - osamdesetih.
– Je l’ znaš nekog glumca?
– Ne. Ide otprilike ovako, časopis šalje novinara kod neke babe crnkinje da bi zapisao njenu priču. Nije baš oduševljen, ali s vremenom mu postaje zanimljivo. Međutim, skidaju ga sa priče jer su im potrebni ljudi za reportažu o letu na Mesec, a njena priča baš ga je dirnula, on bi da nastavi. A redakciji, kao, više nije zanimljivo robovlasništvo nego letovi na Mesec. Tako nešto.
– Ne znam samo kako si zamislio da ti ga nađem?
– Otkud znam, na internetu.
– Da, ali kako kad ništa ne znaš o njemu?
– Skoro ceo film sam ti prepričao.
– Nema veze, zaboravi.
– Kakvi se sad filmovi prave uopšte?
– Svakakvi, malo je baš dobrih.
– Bilo bi dobro da neko napravi film o grupi Bader-Majnhof.
– Otkud ti to pade na pamet? A i čini mi se da su nedavno snimili jedan.
– Čitam tu skoro da su neke pustili, mada su sad babe. Kako li one gledaju na te dane? A Ulrike je bila lepa. Usudi lepotica uvek deluju zanimljivije.
– To jeste.
– Znaš kako, kad si mlad normalno je da se buniš, ali ne samo zato što svet nije dobro mesto za zezanje, nego i za neke... Ne znam, stvari uglavnom završavaju tako nekako...
Pili smo vino u tišini neko vreme.
– Je l’ imaš strah od operacije?
– Malo. Nije da mi je svejedno.
– Biće u redu.
– Ma, znam, pusti sad to.
Oblaci su se razilazili, od najavljene kiše nije bilo ništa.
– Vidim, laste su opet svile gnezdo.
– Svake godine dolaze.
– Sećam ih se kad sam bio mali. Šta misliš, jesu li to iste one laste?
– Nemam pojma. Koliko uopšte žive laste?

4 коментара:

jj је рекао...

baš šteta što nije ušla u zbirku, pomislih već posle prve rečenice.

spidloris је рекао...

@jj Biće valjda još neka prilika :)

Suncokret13 је рекао...

Mnogo ti je lepa ova priča. I setna...

spidloris је рекао...

@Suncokret13 - Hvala. Jedna od mojih omiljenih.