субота, септембар 08, 2012

Nepotrebno znanje

Poznajem sajdžiju koji kvari satove. Na prvi pogled i nije neka veština. Strogo govoreći, i ti i ja bismo najverovatnije uspeli da pokvarimo sat. Samo, malo ko bi umeo to da uradi tako majstorski kao ovaj žilavi starac duboko usađenih očiju. Ukoliko se odvažiš da od njega zatražiš ovu uslugu, naoružaj se strpljenjem, pošto čika Zare ne kvari satove tek tako. Ne daj da te zbuni moderno uređen kafe na adresi njegove radnje. Čika Zare svoj lokal već dugo iznajmljuje. Zadržao je samo jednu sobu u zadnjem delu. Kaži konobarici da si došao kod sajdžije. Odvešće te do svetloplavih vrata pored ostave. Kada prođeš kroz njih, naći ćeš se u zadimljenoj sobi koju dobrim delom ispunjava masivni radni sto prepun opruga, zupčanika, sitnog alata... Čika Zare je verovatno s cigaretom u ustima i malom lupom na desnom oku. Suzdrži se od kašlja, kako god znaš i umeš, inače ništa od posla. Predstavi mu se i reci da bi voleo da ti pokvari jedan sat. Nemoj da se obeshrabriš ako te najpre odbije. Ponekad je potrebno da ga posetiš više puta ili čak i da mu odneseš neki sat na popravku, pre nego što pristane da ti pruži uslugu radi koje si, zapravo, došao. Dogovorićete se oko cene i posle dvadesetak dana, koliko mu je obično potrebno, dobićeš nazad svoj sat. Kazaljke će povremeno ubrzavati ili usporavati u ritmu koji će ti ostati nedokučiv. Pojedini trenuci činiće ti se duži, drugi, opet, kraći. Upozoriće te, samo, da se ne zavaravaš i da će na kraju, kad se svede račun, sve ostati isto, jer vreme ne može da se ukrade. Veruj mu na reč. Veštinu je počeo da usavršava još kao mlad majstor, kada se zaljubio u udatu ženu. Ne zna se u kojoj meri mu je naklonost uzvraćena i da li se svela na laki flert tokom njenih povremenih poseta radnji ili je uzela čulniji oblik, tek uskoro je pokvario prvi sat.

Znam za video-klub koji i dalje iznajmljuje VHS kasete. Smešten je u mirnoj ulici nedaleko od centra, nazvanoj po nekom vojskovođi. Dođi do zgrade broj 17 i stupi u hodnik obložen crno-belim pločicama. Kreni stepenicama naviše, ali polako. Deo između drugog i trećeg sprata izgubio je jedan stepenik zbog grube, skoro čitav vek stare konstrukcione greške, te su ostali morali da porastu. Ovo remeti ritam penjanja, pa ti se lako desi da se zadišeš i oznojiš dok stigneš do četvrtog sprata. Desno od jedinih vrata nalaze se dva zvona. Na jednom je crvenim flomasterom napisano “mama”, a na drugom “mi”. Zvoni na “mi”, nikako kod “mame”. Otvoriće ti sredovečna krupna žena odevena najčešće u svetlozeleni kućni ogrtač. Pošto joj kažeš da si tu radi kaseta, odmeriće te nakratko. Ako joj se dopadneš, pustiće te u predsoblje krcato uramljenim filmskim plakatima. Pre nego što zamakne za rasklimana klizna vrata pored “Pobesnelog Maksa”, zatražiće da joj saopštiš datum. Možeš da odabereš bilo koji između 21. novembra 1986. i 11. avgusta 2007. Dobićeš kasetu sa oko pola sata nasumično odabranog televizijskog programa emitovanog tog dana. Snimke je svakodnevno tokom nepune dvadeset jedne godine pravio njen dve godine mlađi brat, pomno vodeći računa o obeležavanju. Za letnje mesece koristio je pisana slova, na svaki četvrtak stavljao je žutu nalepnicu, vetrovite dane izdvajao je zvezdicom... Jedni tvrde da je 12. avgusta 2007. nepovratno završio u duševnoj bolnici. Sestra ga, navodno, posećuje jednom nedeljno i stara se o njegovom delu. Drugi pričaju, ne poričući nestabilnu ličnost, da se razočarao u svoj dugogodišnji projekat i otišao u Indiju, čvrsto rešen da se tamo ostvari kao reditelj dokumentarnih filmova. Iako je sestri rekao da baci sve kasete, ona je nastavila da ih iznajmljuje i vodi računa o njima.

Znam za zajedničko dvorište u kome stanuje osoba koja čita najlepše na svetu. Barem na mom maternjem jeziku. A ne bi se reklo, na prvi pogled, da krhka i plavokosa, gotovo prozračna žena može da ima tako upečatljiv glas. Pa na njoj čak i punđa deluje kao breme. Dvaput nedeljno prima posetioce kojima čita uglavnom napolju. Kaže da je akustika u njenim sobama loša. A možda se stidi skromnog pokućstva. Utorkom uveče i nedeljom pre podne čak se i okolni psi umiruju; bilo komšijski, bilo lutalice, ne tako retke u ovom predgrađu, zapravo gradu za sebe udaljenom od svih glavnih tokova. Susedi su već otišli nekud ili su se povukli u svoje kućerke, odakle će deo njih slušati Natašin glas. Gosti kojih nikad nema više od sedmoro smeštaju se na rasklopljene stolice. Nataša svoju postavlja pod veliku lipu na sredini dvorišta, na tlo nabreklo od korena, i počinje da čita. Brzo nalazi pravi ton, kroti duge rečenice, ublažava nezgrapna sazvučja, pazeći da im ne oduzme previše grubosti, pažljivo odmerava pauze... Najviše voli duge opise sveznajućeg pripovedača i žensko-ženske dijaloge. Raduje se kada naiđe na reč “žaoka”, ali tek uz smešak, kao da ne želi da uvredi ostale reči koje izgovara. Čitanje prekida samo da bi otpila gutljaj vode. A onda nastavlja jednako glasno, pomisliš da je tek počela. Pitaš se, odakle joj snaga za takav glas. Kao da je crpi iz onih kvrgavih lipinih žila pod sobom. I ma koliko da je izražajno njeno čitanje, prsa joj se uvek ravnomerno nadimaju. Čini ti se da neko drugi diše umesto nje dok je zaokupljena važnijim poslom. Nikada se, međutim, ne uživljava prekomerno, sebično ostavljajući slušaoca po strani. Ne, radije je pouzdani vodič tokom pustolovine u kojoj bismo bez njene pomoći propustili nešto važno. Nažalost, sumnjam da ćeš imati prilike da je čuješ. Odskora je proredila okupljanja i sve češće odsustvuje od kuće. I niko ne zna zašto ni kuda odlazi. Još je veća zagonetka kako uspeva da sačuva tajnu u dvorištu gde su one zajedničke koliko i hlad one lipe po vrućini.

Znam za automobil na krovu zgrade. Niko ne zna kako se nekada zlatnožuti sitroen ami 8 našao gore. Tu je barem od osamdeset prve, otkad se na prvi sprat doselio doktor Siniša. Svi ostali stanari došli su kasnije, a niko im od prethodnih nije rekao ništa o autu na vrhu zgrade. Nisu se mnogo ni zanimali niti su često išli na krov, pošto se zbog nekog pregrađivanja do njega može samo kroz stan u potkrovlju u kojem je sve do devedeset sedme ili osme živeo Tadija, osrednji bokser u poluteškoj i lokalni nasilnik. Stan je otad prazan. Povremeno se pojavi neka žena da ga obiđe i uzme poštu. Jedan primerak ključa nalazi se, međutim, u kutiji zajedničkog strujomera, za ne daj bože. Sad, tehnički gledano, ono što ti predlažem jeste provala, no nema ti druge ako hoćeš gore. Na krov se izbija odmah iz predsoblja, ali snaći ćeš se već. Iz nasutog šljunka nikao je korov, pa okruženje pre podseća na savanu, a auto u uglu na usnulog lava. A možda ti nešto drugo padne na pamet. Recimo, opustelo izletište posle kataklizme i zarđali svedok propale civilizacije, ili ti se sve učini kao dobro osmišljena instalacija na izložbi, skriveno mesto davnog zločina, scena iz nekog novotalasnog filma, uvrnut san... Mogućnosti su nebrojene. Autu nedostaju vetrobransko staklo, hauba i leva prednja vrata. Desna ne mogu da se otvore. Iz hladnjaka je niklo malo kiselo drvo. Slobodno uđi i sedni na vozačko sedište. Još je iznenađujuće udobno. Za potpuno uživanje dobro bi ti došao i nov akumulator, pošto radio i dalje radi. Ako dođeš leti, predlažem da to bude uveče. Slobodno povedi nekoga. Zavalite se u sedišta i nađite stanicu s dobrom muzikom, ili zamišljajte da ste je našli, i uživajte u velikom mesecu, možda ponekom svicu u onom korovu, u toplom vetru koji vam duva u lice, u otmenom putovanju.

6 коментара:

raskorak је рекао...

hladno je, kisa pada, pijem kafu i uzivam u ovom tekstu...

spidloris је рекао...

@raskorak - hvala!

Анониман је рекао...

Majstorski! Ostalo ti je jos samo da, kao tvoj sajdzija, naucis da kvaris price. :)

Violeta

spidloris је рекао...

@violeta - kurs kreativnog kvarenja priče :)

Provetravanje је рекао...

Dragi kolega, odlična priča. Hajde više završavaj taj roman pa da ga objavljujemo.

spidloris је рекао...

@double-looping - hvala. a na romanu se ozbiljno radi...