среда, април 27, 2016

Vozačice



Mislim prvenstveno na vozačice automobila. Pojedincima izraz "vozačica" deluje podsmešljivo, pa da odmah na početku otklonim sumnje u svoje namere – ovaj tekst pohvalno govori o vozačicama četvorotočkaša.
Iz ugla bicikliste, vozačice su mnogo poželjniji učesnici u saobraćaju od vozača. Nije reč samo o tome da su lepše i šarmantnije. Pažljivije su (umalo da napišem pažljiviji su vozači) od muškaraca i nemaju sklonost da za volanom leče komplekse i frustracije. To, naravno, ne znači da nemaju druge načine da sebi daju oduška. No, kao biciklista, za to marim koliko i za lanjski sneg, sve dok nije reč o mojoj ženi.
Vozačice, recimo, uvek daju migavce kad treba. Dobro, neki će reći da povremeno daju migavce i kad ne treba, ali da ne teramo mak na konac. Mnogo je bolje i tako nego da skreću i pretiču bez najave, što je sve češća pojava kod vozača automobila. Kao da je davanje migavca znak slabosti.
Vozačice kad naiđu na biciklistu obilaze ga u širokom luku. Ponekad i u preširokom, pa su u opasnosti oni iz suprotnog smera, ali takve situacije su retke i manja su opasnost od prolaska tik pored bicikliste. Ako automobil tokom preticanja prođe na metar i po-dva od mene, prilično sam siguran da je za upravljačem ili žena ili biciklista.
Vozačice, u principu, voze sporije od vozača, što je bezbednije po bicikliste, a ujedeno manje zagađuje vazduh i pravi manje buke. Zlobnici će reći da vozačice često voze presporo, ali to ide zlobnicima na dušu. Biciklisti ne vide nikakav problem u tome, čak i ako moraju da pretiču vozačice automobila. One od toga ne prave dramu. Svaki put kada sam prestigao vozača automobila (nizbrdice, kolone), imao sam utisak da sam mu povredio sujetu i iznervirao ga i da bi me ovaj rado zgazio. 
Vozačice će u slučaju nezgode retko kada pokušati da na vas svale odgovornost ako je greška do njih. Povremeno će čak, iz nesigurnosti ili zbunjenosti, preuzeti tuđu odgovornost na sebe. Većinu mojih saobraćajnih nesporazuma sa vozačima automobila pratila je rasprava, povremeno i na granici fizičkog sukoba. Samo jednom sam bio u opasnoj situaciji sa vozačicom, i to svojom krivicom. Jedva sam je ubedio da nije uradila ništa pogrešno.
Vozačice automobila bolje razumeju i prihvataju bicikliste na ulicama. One i dalje moraju da se nose sa brojnim predrasudama, tako da im je poznato kako je to kad ste u podređenom položaju. Ostaje nejasno zašto jedan deo biciklista zaboravi na ovu blagonaklonost kada se nađe za volanom automobila.
Zanimljivo je da ako vozačici kažete da vozi kao muško, smatraće da ste nespretno hteli da joj uputite kompliment, a ako muškarcu kažete da vozi kao žena, shvatiće to kao uvredu.
Da ovo ne ispadne hvalospev koji su naručile i sponzorisale vozačice, imaju one, naravno, i mane. Neke, pretežno mlade, vozačice sopstvenu nesigurnost maskiraju agresivnim ponašanjem tipičnim za muškarce, neke ne umeju da se parkiraju, neke se drže pravila kao pijan plota i zanemaruju saobraćajnu realnost, gotovo sve mešaju levo i desno... Uprkos tome, vozačice su prema biciklistima mnogo bolje od vozača. Jedina prava mana im je to što nisu biciklistkinje.

Нема коментара: