Jedno pitanje mučilo me je dugo, a da toga nisam bio svestan. Ležalo je
potisnuto, kao neka mračna želja, sve dok pre nekoliko dana nisam sreo osobu
koja mi ga je postavila.
„Odsad će sve biti dobro, je l’ da?”
Devojka koja mi je sada išla u susret to me je pitala pre, pa evo ima više od dvanaest godina.
Strogo uzevši, više nije devojka, iako se po izgledu ne bi reklo da je
omalena brineta načela četrdesete. I dalje je dečački kratko podšišana. Kazala
mi je da je to zbog Džin Siberg u filmu “Do poslednjeg daha”, njenom omiljenom.
Jutros je verovatno doručkovala kiflu i jogurt. Živela je pet i po godina u
Holandiji, dvaput je lomila levu ruku, kao dete umalo se ugušila ribizlama i
otad ih se plaši, pisma i razglednice čuva u knjigama, ume jako da zviždi, voli
flipere, herbarijume, miris acetona, poljsku poeziju i male bedževe. Raspriča se
kad popije pivo, nema velike ambicije i prezire kompromise.
I to bi bilo otprilike sve što znam o njoj. Ne znam ni kako se zove. To
nije bilo bitno one večeri u decembru 2000, kada je na koncertu stajala
pored mene. Nosila je mornarsku plavo-belu majicu i rekla da je podsećam na
nekoga. Tako je počeo razgovor isparčan pesmama koje su joj značile više nego
meni.
Nisam mnogo govorio. Uživao sam da je slušam pitajući se šta bi bilo da
posle koncerta ne moram da se nađem s Katarinom. Da li bih s devojkom koja se
plaši ribizli nastavio razgovor do jutra u nekom baru ili bismo možda završili
u krevetu.
Koncert se okončao pesmom koju je odslušala žmureći. Ljudi
oko nas požurili su da uzmu jakne. Ona je nastavila da žmuri sve dok se nisu
upalila svetla. Onda se okrenula ka meni i rekla: „Završava se jedna ružna
decenija... Odsad će sve biti dobro, je l’ da?“
Nije mi jasno zašto nisam samo klimnuo glavom ili rekao nešto kao, biće sve
u redu, i otišao. Možda zbog nesnalažljivosti ili nekog izlišnog osećanja
odgovornosti. Verovatno bih dugo stajao s tupavim izrazom i ćutao da joj
nije prišla prijateljica. Iskoristio sam priliku i zbrisao, ostavivši devojku
koja prezire kompromise da na odgovor čeka još skoro deceniju i po.
I evo, konačno je dočekala. Deli nas još samo desetak koraka. Onda sam još
i imao priliku da se izvučem nekim površnim odgovorom, ali danas sam dužan da
joj dam pravi. Ako tada i nisam mogao da predvidim na šta će ličiti proteklih
desetak godina, sada sam to morao da znam.
I umesto da se tokom sledećih nekoliko koraka usredsredim na to šta da joj
kažem, opet sam probao da se izvučem. Pokušao sam da ubedim sebe da mi u susret,
zapravo, ne korača devojka koja voli flipere i herbarijume. Uz nju ne ide ovaj kratki crni
strukirani kaput, suknja koja tek malo viri ispod njega i elegantne zelene
čizme. Kada mi je, međutim, još malo prišla, primetio sam nekoliko sitnih
bedževa na reveru kaputa.
Ostala mi je još samo nada da će u narednih nekoliko trenutaka da se desi
nešto neočekivano. Da je neko, na primer, pozove telefonom; neko drag kome bi
se obradovala – možda ona prijateljica s koncerta – pa bi prošla pored mene ne primetivši
me. Ili nešto još manje verovatno. Da me, recimo, uhvati napad smeha od koga
bih se zacenio ili da mi na glavu padne neka saksija, te bih, izgubivši svest, zaboravio
sve.
Ništa takvo se, međutim, nije dogodilo. Pa dovoljno je čudnovato što posle
toliko godina srećem devojku koja pisma i razglednice čuva u knjigama.
Gotovo da smo se mimoišli. Osetio sam miris njenog parfema. Podsetio me je
na osobu koja mi je jednom rekla: „Odrastanje je preuzimanje odgovornosti.“
Neverovatno kako se s godinama sve prepliće.
Znao sam da moram da uradim nešto. Dodirnuo sam joj rame da bih je
zaustavio. Okrenula se i upitno me pogledala. I tek tada sam shvatio ono što mi
je sve ovo vreme izmicalo: da joj, zapravo, uopšte nisam ostao dužan i da sam
odgovor uskratio samome sebi.
Osetio sam olakšanje koje, ipak, nije dugo potrajalo. Ukapirao sam da opet stojim
i ćutim pred devojkom koja ume jako da zviždi i da mi izraz lica verovatno nije
ništa pametniji nego one večeri oko smene milenijuma. Sada, međutim, nisam
pobegao.
„Odsad će sve biti dobro“, rekao sam što sam samouverenije mogao.
Nasmešila se. Malo je nagnula glavu i zagledala se u mene.
„Podsećaš me na nekoga“, rekla je, pa se okrenula da nastavi.
A meni se javilo novo pitanje. Da li da je uhvatim za ruku, onu koju je lomila dvaput, i zaustavim je? Morao sam odmah da odgovorim. Nisam smeo da dozvolim da prođe još jedna decenija.
4 коментара:
Esherove petlje u malom. Majstorski!
Radionicarka ;)
Hvala. Idemo na triler :)
care
@etotako - :)
Постави коментар