понедељак, јануар 07, 2013

ODSAD ĆE SVE BITI DOBRO



Jedno pitanje mučilo me je dugo, a da toga nisam bio svestan. Ležalo je potisnuto, kao neka mračna želja, sve dok pre nekoliko dana nisam sreo osobu koja mi ga je postavila.

„Odsad će sve biti dobro, je l’ da?”

Devojka koja mi je sada išla u susret to me je pitala pre, pa evo ima više od dvanaest godina.
Strogo uzevši, više nije devojka, iako se po izgledu ne bi reklo da je omalena brineta načela četrdesete. I dalje je dečački kratko podšišana. Kazala mi je da je to zbog Džin Siberg u filmu “Do poslednjeg daha”, njenom omiljenom. Jutros je verovatno doručkovala kiflu i jogurt. Živela je pet i po godina u Holandiji, dvaput je lomila levu ruku, kao dete umalo se ugušila ribizlama i otad ih se plaši, pisma i razglednice čuva u knjigama, ume jako da zviždi, voli flipere, herbarijume, miris acetona, poljsku poeziju i male bedževe. Raspriča se kad popije pivo, nema velike ambicije i prezire kompromise.
I to bi bilo otprilike sve što znam o njoj. Ne znam ni kako se zove. To nije bilo bitno one večeri u decembru 2000, kada je na koncertu stajala pored mene. Nosila je mornarsku plavo-belu majicu i rekla da je podsećam na nekoga. Tako je počeo razgovor isparčan pesmama koje su joj značile više nego meni.
Nisam mnogo govorio. Uživao sam da je slušam pitajući se šta bi bilo da posle koncerta ne moram da se nađem s Katarinom. Da li bih s devojkom koja se plaši ribizli nastavio razgovor do jutra u nekom baru ili bismo možda završili u krevetu.
Koncert se okončao pesmom koju je odslušala žmureći. Ljudi oko nas požurili su da uzmu jakne. Ona je nastavila da žmuri sve dok se nisu upalila svetla. Onda se okrenula ka meni i rekla: „Završava se jedna ružna decenija... Odsad će sve biti dobro, je l’ da?“
Nije mi jasno zašto nisam samo klimnuo glavom ili rekao nešto kao, biće sve u redu, i otišao. Možda zbog nesnalažljivosti ili nekog izlišnog osećanja odgovornosti. Verovatno bih dugo stajao s tupavim izrazom i ćutao da joj nije prišla prijateljica. Iskoristio sam priliku i zbrisao, ostavivši devojku koja prezire kompromise da na odgovor čeka još skoro deceniju i po.
I evo, konačno je dočekala. Deli nas još samo desetak koraka. Onda sam još i imao priliku da se izvučem nekim površnim odgovorom, ali danas sam dužan da joj dam pravi. Ako tada i nisam mogao da predvidim na šta će ličiti proteklih desetak godina, sada sam to morao da znam.
I umesto da se tokom sledećih nekoliko koraka usredsredim na to šta da joj kažem, opet sam probao da se izvučem. Pokušao sam da ubedim sebe da mi u susret, zapravo, ne korača devojka koja voli flipere i herbarijume. Uz nju ne ide ovaj kratki crni strukirani kaput, suknja koja tek malo viri ispod njega i elegantne zelene čizme. Kada mi je, međutim, još malo prišla, primetio sam nekoliko sitnih bedževa na reveru kaputa.
Ostala mi je još samo nada da će u narednih nekoliko trenutaka da se desi nešto neočekivano. Da je neko, na primer, pozove telefonom; neko drag kome bi se obradovala – možda ona prijateljica s koncerta – pa bi prošla pored mene ne primetivši me. Ili nešto još manje verovatno. Da me, recimo, uhvati napad smeha od koga bih se zacenio ili da mi na glavu padne neka saksija, te bih, izgubivši svest, zaboravio sve.
Ništa takvo se, međutim, nije dogodilo. Pa dovoljno je čudnovato što posle toliko godina srećem devojku koja pisma i razglednice čuva u knjigama.
Gotovo da smo se mimoišli. Osetio sam miris njenog parfema. Podsetio me je na osobu koja mi je jednom rekla: „Odrastanje je preuzimanje odgovornosti.“ Neverovatno kako se s godinama sve prepliće.
Znao sam da moram da uradim nešto. Dodirnuo sam joj rame da bih je zaustavio. Okrenula se i upitno me pogledala. I tek tada sam shvatio ono što mi je sve ovo vreme izmicalo: da joj, zapravo, uopšte nisam ostao dužan i da sam odgovor uskratio samome sebi.
Osetio sam olakšanje koje, ipak, nije dugo potrajalo. Ukapirao sam da opet stojim i ćutim pred devojkom koja ume jako da zviždi i da mi izraz lica verovatno nije ništa pametniji nego one večeri oko smene milenijuma. Sada, međutim, nisam pobegao.

„Odsad će sve biti dobro“, rekao sam što sam samouverenije mogao.

Nasmešila se. Malo je nagnula glavu i zagledala se u mene.

„Podsećaš me na nekoga“, rekla je, pa se okrenula da nastavi.

A meni se javilo novo pitanje. Da li da je uhvatim za ruku, onu koju je lomila dvaput, i zaustavim je? Morao sam odmah da odgovorim. Nisam smeo da dozvolim da prođe još jedna decenija.

4 коментара:

Анониман је рекао...

Esherove petlje u malom. Majstorski!
Radionicarka ;)

spidloris је рекао...

Hvala. Idemo na triler :)

etotako је рекао...

care

spidloris је рекао...

@etotako - :)