Tri dana kasnije opet sam sedeo u
bolničkoj čekaonici. Već sam uradio novi test i rezultat je bio u granicama
normale. Čekao sam da ga zajedno sa izveštajem doktora Krstića dam doktoru
Puriću. Na recepciji sam uzeo i formular za promenu lekara.
Iako je sećanje na pretrpljeni
strah i dalje bilo sveže, život mi se zbunjujuće brzo vraćao u uobičajeni ritam
i ceo događaj je sve više postajao zgoda za prepričavanje. To sam i nameravao
da uradim tokom predstojeće rođendanske proslave. Kada se izostavi praćenje i
ubaci još neki detalj bliski prijatelji dobiće pitku melodramu sa srećnim
krajem.
Imao sam i prilično očekivane
posledice. Želeo sam da što više vremena provedem s ćerkama. Odlučio sam da
više cenim slobodno vreme, češće putujem i posećujem oca. Primetio sam i sitnu
neočekivanu promenu. Iz nekog razloga zavoleo sam rovito kuvana jaja, iako sam
do pre tri dana jeo isključivo tvrdo kuvana.
Gotovo da sam popunio formular. Trebalo
je još samo da odgovorim zašto želim da promenim lekara. Nisam odoleo da ne
napišem "zato što je kicoš". Otišao sam po novi formular i tada
primetio kratko podšišanu plavušu u drugom delu čekaonice. Sada je nosila bež
lanenu haljinu. Poigravala se nečime u rukama.
I dalje me je kopkalo kada je
zaista rođena, kao što će me kasnije verovatno kopkati uzrok te znatiželje. Više
mi nije bila potrebna uteha. Da li je posredi puka radoznalost, dodatno
podstaknuta plavušinim zagonetnim kretanjem i postupcima, ili me još svrbi
povređena sujeta prilikom prvog susreta, pa bih da razotkrijem njenu laž, ili
se i sada upliću podsvest i nagoni?
A možda me samo vodi potreba da
simbolično zaokružim celu dogodovštinu koja je i započela slučajnošću u vezi sa
datumom. Bolju priliku od ove teško da ću imati. Malo me je brinulo kako će se
ponašati ako je primetila da je pratim. Više nisam imao moćno opravdanje na
koje mogu da računam.
Prišao sam i seo pored nje. Pokušavala
je da reši rubikovu kocku.
– Izvinite, sreli smo se pre neki
dan. Sećate se?
Pogledala me je podigavši obrve,
desnu malo više. Onda se osmehnula.
– Tetovirani datum, je l' tako?
Laknulo mi je. Da je primetila da
je pratim ne bi ovako reagovala.
– Da. Na kraju je ispalo da smo
rođeni istog dana, samo su vama upisali naredni, baš onaj istetovirani. Zar ne
mislite da je verovatnoća da se nešto tako desi izuzetno mala?
– Slučajnosti se dešavaju. Onom
gospodinu sigurno je značilo. Delovao je kao neko kome je potrebno da čuje
nešto lepo. Zato sam mu se i obratila.
– Ne zbog podudarnosti datuma?
– Datum, pa datum. Kao da je to
najbitnije.
– Meni je to i dalje začuđujuće.
– Zato što uzimate u obzir samo svoju
perspektivu. Gledano iz njegove, postoji barem milion ljudi koji su rođeni na
dan koji je istetovirao, pa i nije neka prevelika slučajnost da sretne nekog od
njih. Njemu je to tek povod da počne da se seća ili da mašta.
– Mnogo manje od milion.
– Zašto ste mi, zapravo, prišli? Da
razglabamo o verovatnoći? Pomislila sam da ćete mi ispričati nešto lepo.
Iznenada, kao da je to još jedna neočekivana
posledica kratkotrajnog kancerogenog iskustva, rekao sam istinu.
– Nisam vam poverovao za datum.
– Vaš problem. Nadam se da nemate
nameru da mi tražite neki dokument.
– To nije sve. Pratio sam vas kada
ste onog dana malo kasnije izašli iz bolnice.
– E, to vam ne verujem.
– Taksijem ste išli do centra,
svratili ste u časovničarsku ranju, pa onda još nekoliko puta prošli pored nje,
išli ste u policijsku stanicu, pojeli ste šampitu u poslastičarnici preko puta
biblioteke...
– Ko vas je nagovorio, Stevan ili
Alisa?
– Kako to mislite?
– Ili su vam platili, svejedno. Nemoguće
je da me neko tek-tako prati samo dve nedelje pošto sam im se poverila da mi je
to... da sam oduvek potajno priželjkivala da me uhodi nepoznati muškarac.
Kažite mi samo je li i tetovirani gospodin deo igre ili vam se samo zgodno
namestilo, pa ste improvizovali?
– Stvarno vas ne razumem.
– Glupo je da se pravite naivni. I
još mi, kao, ne verujete za datum rođenja... Ali, zar nije trebalo u nekom
trenutku da primetim da idete za mnom? Ovako naknadno i nije neki doživljaj.
– Dvaput ste bukvalno prošli pored
mene.
– I to baš onog dana. Nemoguće.
– Nemam nikakve veze ni sa Stevanom
ni sa Alisom niti ih uopšte poznajem. Pratio sam vas iz krajnje sebičnih
razloga.
Ućutala je nakratko. Razmišljao sam
da li je pametno da se pravdam. Nekoliko puta je okrenula kocku i uklopila belu
stranu. Onda mi ju je pružila.
– Umete li da je rešite? Dođem do
jedne strane i tu zapnem.
– Ne, nažalost. Mislim da je nikada
nisam rešio do kraja.
– Šteta... Morala bih sada da krenem
do mame.
Stavila je kocku u torbu i ustala. Ustao
sam i ja. Hteo sam da je pitam toliko toga: zašto je želela da je neko prati, da
li zaista ide da poseti mamu ili je slagala kao što je možda i za datum rođenja,
zbog čega je išla u policiju, ko je kovrdžavi mladić, šta joj je dao, gde je
otišla pošto je prošla kroz ona vrata... A bilo je vremena samo za još jedno
pitanje.
– Po vama, šta motiviše naše
postupke?
– Potreba da privučemo tuđu pažnju.
Uvek je to. Zavisi samo koliko je lep i plemenit način na koji to učinimo. Kao
što sam rekla, svima je potrebno da čuju nešto lepo... Odoh. Više sreće prilikom
sledećeg praćenja.
Krenula je stepenicama na sprat. Imao
sam utisak da se moja pustolovina polako zaokružuje. Vreme je da odem kući i
Minji je ispričam celu.
Samo, pre toga treba da uradim još nešto.
Pogledao sam formular koji sam i dalje držao. Pocepao sam ga i bacio u kantu, a
onda pogledom potražio da li je kojim slučajem u čekaonici starica koja me je
pitala za podznak. Verovatnoća da je sretnem je mala, ali zar nisam dosad
shvatio da to ne mora ništa da znači. Sigurno će je obradovati da čuje da sam i
u podznaku lav.
Нема коментара:
Постави коментар