понедељак, март 16, 2015

Pitka melodrama u pet činova - 5. čin



Tri dana kasnije opet sam sedeo u bolničkoj čekaonici. Već sam uradio novi test i rezultat je bio u granicama normale. Čekao sam da ga zajedno sa izveštajem doktora Krstića dam doktoru Puriću. Na recepciji sam uzeo i formular za promenu lekara.
Iako je sećanje na pretrpljeni strah i dalje bilo sveže, život mi se zbunjujuće brzo vraćao u uobičajeni ritam i ceo događaj je sve više postajao zgoda za prepričavanje. To sam i nameravao da uradim tokom predstojeće rođendanske proslave. Kada se izostavi praćenje i ubaci još neki detalj bliski prijatelji dobiće pitku melodramu sa srećnim krajem.
Imao sam i prilično očekivane posledice. Želeo sam da što više vremena provedem s ćerkama. Odlučio sam da više cenim slobodno vreme, češće putujem i posećujem oca. Primetio sam i sitnu neočekivanu promenu. Iz nekog razloga zavoleo sam rovito kuvana jaja, iako sam do pre tri dana jeo isključivo tvrdo kuvana.
Gotovo da sam popunio formular. Trebalo je još samo da odgovorim zašto želim da promenim lekara. Nisam odoleo da ne napišem "zato što je kicoš". Otišao sam po novi formular i tada primetio kratko podšišanu plavušu u drugom delu čekaonice. Sada je nosila bež lanenu haljinu. Poigravala se nečime u rukama.
I dalje me je kopkalo kada je zaista rođena, kao što će me kasnije verovatno kopkati uzrok te znatiželje. Više mi nije bila potrebna uteha. Da li je posredi puka radoznalost, dodatno podstaknuta plavušinim zagonetnim kretanjem i postupcima, ili me još svrbi povređena sujeta prilikom prvog susreta, pa bih da razotkrijem njenu laž, ili se i sada upliću podsvest i nagoni?
A možda me samo vodi potreba da simbolično zaokružim celu dogodovštinu koja je i započela slučajnošću u vezi sa datumom. Bolju priliku od ove teško da ću imati. Malo me je brinulo kako će se ponašati ako je primetila da je pratim. Više nisam imao moćno opravdanje na koje mogu da računam.
Prišao sam i seo pored nje. Pokušavala je da reši rubikovu kocku.
– Izvinite, sreli smo se pre neki dan. Sećate se?
Pogledala me je podigavši obrve, desnu malo više. Onda se osmehnula.
– Tetovirani datum, je l' tako?
Laknulo mi je. Da je primetila da je pratim ne bi ovako reagovala.
– Da. Na kraju je ispalo da smo rođeni istog dana, samo su vama upisali naredni, baš onaj istetovirani. Zar ne mislite da je verovatnoća da se nešto tako desi izuzetno mala?
– Slučajnosti se dešavaju. Onom gospodinu sigurno je značilo. Delovao je kao neko kome je potrebno da čuje nešto lepo. Zato sam mu se i obratila.
– Ne zbog podudarnosti datuma?
– Datum, pa datum. Kao da je to najbitnije.
– Meni je to i dalje začuđujuće.
– Zato što uzimate u obzir samo svoju perspektivu. Gledano iz njegove, postoji barem milion ljudi koji su rođeni na dan koji je istetovirao, pa i nije neka prevelika slučajnost da sretne nekog od njih. Njemu je to tek povod da počne da se seća ili da mašta.
– Mnogo manje od milion.
– Zašto ste mi, zapravo, prišli? Da razglabamo o verovatnoći? Pomislila sam da ćete mi ispričati nešto lepo.
 Iznenada, kao da je to još jedna neočekivana posledica kratkotrajnog kancerogenog iskustva, rekao sam istinu.
– Nisam vam poverovao za datum.
– Vaš problem. Nadam se da nemate nameru da mi tražite neki dokument.
– To nije sve. Pratio sam vas kada ste onog dana malo kasnije izašli iz bolnice.
– E, to vam ne verujem.
– Taksijem ste išli do centra, svratili ste u časovničarsku ranju, pa onda još nekoliko puta prošli pored nje, išli ste u policijsku stanicu, pojeli ste šampitu u poslastičarnici preko puta biblioteke...
– Ko vas je nagovorio, Stevan ili Alisa?
– Kako to mislite?
– Ili su vam platili, svejedno. Nemoguće je da me neko tek-tako prati samo dve nedelje pošto sam im se poverila da mi je to... da sam oduvek potajno priželjkivala da me uhodi nepoznati muškarac. Kažite mi samo je li i tetovirani gospodin deo igre ili vam se samo zgodno namestilo, pa ste improvizovali?
– Stvarno vas ne razumem.
– Glupo je da se pravite naivni. I još mi, kao, ne verujete za datum rođenja... Ali, zar nije trebalo u nekom trenutku da primetim da idete za mnom? Ovako naknadno i nije neki doživljaj.
– Dvaput ste bukvalno prošli pored mene.
– I to baš onog dana. Nemoguće.
– Nemam nikakve veze ni sa Stevanom ni sa Alisom niti ih uopšte poznajem. Pratio sam vas iz krajnje sebičnih razloga.
Ućutala je nakratko. Razmišljao sam da li je pametno da se pravdam. Nekoliko puta je okrenula kocku i uklopila belu stranu. Onda mi ju je pružila.
– Umete li da je rešite? Dođem do jedne strane i tu zapnem.
– Ne, nažalost. Mislim da je nikada nisam rešio do kraja.
– Šteta... Morala bih sada da krenem do mame.
Stavila je kocku u torbu i ustala. Ustao sam i ja. Hteo sam da je pitam toliko toga: zašto je želela da je neko prati, da li zaista ide da poseti mamu ili je slagala kao što je možda i za datum rođenja, zbog čega je išla u policiju, ko je kovrdžavi mladić, šta joj je dao, gde je otišla pošto je prošla kroz ona vrata... A bilo je vremena samo za još jedno pitanje.
– Po vama, šta motiviše naše postupke?
– Potreba da privučemo tuđu pažnju. Uvek je to. Zavisi samo koliko je lep i plemenit način na koji to učinimo. Kao što sam rekla, svima je potrebno da čuju nešto lepo... Odoh. Više sreće prilikom sledećeg praćenja.
Krenula je stepenicama na sprat. Imao sam utisak da se moja pustolovina polako zaokružuje. Vreme je da odem kući i Minji je ispričam celu.
Samo, pre toga treba da uradim još nešto. Pogledao sam formular koji sam i dalje držao. Pocepao sam ga i bacio u kantu, a onda pogledom potražio da li je kojim slučajem u čekaonici starica koja me je pitala za podznak. Verovatnoća da je sretnem je mala, ali zar nisam dosad shvatio da to ne mora ništa da znači. Sigurno će je obradovati da čuje da sam i u podznaku lav.

Нема коментара: