Dugo sam gotovo svaku vožnju bicikla koristio da prođem pored jedne
prodavnice korneta. Zastao bih nakratko ispred nje i provirio u izlog ne
silazeći s bicikla.
Na vratima se nalazilo obaveštenje o radnom vremenu: radnim danima
od šest do četrnaest časova. Iako sam mnogo puta svratio tokom radnog vremena, vrata
su uvek bila zaključana.
I starinski izlog je na prvi pogled odavao utisak da je prodavnica
odavno zatvorena. Na tabli izbledeloj od sunca nazirao se deo natpisa o proizvodnji
i prodaji korneta, kao i cena poslednja dva od tek nekoliko proizvoda u nizu.
Korpica je koštala pet, a veliki kornet sedam dinara. Izlog je dodatnim staklom
i belim zavesicama bio odvojen od untrašnjosti.
U izlogu je, međutim, svaki put stajalo i nešto što nikako ne ide
uz zatvorenu prodavnicu korneta – papir sa odštampanom vremenskom prognozom za
taj dan. Društvo mu je često pravio papir sa dugoročnom prognozom, a ponekad bi
se tu našla i vremenska prognoza za neko mesto neobičnog naziva. Tek bih posle
naknadnog prelistavanja geografskog atlasa ili pretraživanja na internetu
saznao da je mahom reč o gradićima u Južnoj Americi.
Zabavljao sam se smišljajući najneverovatnija objašnjenja za pojavu
koja, izgleda, nikoga drugog nije zanimala. Pregled vremenske prognoze u izlogu
prodavnice korneta postao je uobičajeni ritual gotovo svake moje vožnje. Često
sam sedao na bicikl samo da bih video za koje ću to udaljeno mesto da saznam
vremenske prilike. Oduševljavala me je neupotrebljivost tog podatka.
Da prodavnica nije napuštena uveravao me je miris sveže pečenog
testa koji se ponekad osećao. Nikada, međutim, nisam uhvatio trenutak kada neko
stavlja papire sa vremenskom prognozom u izlog. Nekoliko puta sam došao u
iskušenje da napravim zasedu pred izlogom, ali svaki put sam odustao, plašeći
se, valjda, da će se ispostaviti da je posredi neki banalan razlog. S vremenom
sam ubedio sebe da su pojedina objašnjenja izlišna i nastavio da dolazim
biciklom i zavirujem u izlog.
Trajalo je tako godinama sve dok jedne novembarske večeri nisam
video da je unutra upaljeno svetlo. Nekoliko trenutaka razmišljao sam šta da
radim. Prevagnula je radoznalost, pa sam pokucao na vrata. Otvorio mi je prosed
dežmekast muškarac u belom mantilu. Zaplahnuo me je slatkast miris tek pečenog
testa.
– Izvoli – obratio mi se.
– Često prolazim ovuda... U izlogu vam je uvek vremenska prognoza,
pa sam hteo da vas pitam...
– A to si ti. Primetio sam te.
– Najviše me, zapravo, kopka prognoza za ona mesta u Južnoj
Americi.
Osmehnuo se.
– Ispričaću ti jednom, ali moraćeš da dođeš drugi put jer sad imam
posla.
– Uvek deluje kao da je zatvoreno.
– Uglavnom koristimo ulaz iz dvorišta. Samo pokucaj jako, pošto sam
najčešće iza... Sačekaj trenutak.
Ubrzo se vratio i pružio mi papirnu kesu punu sveže pečenih
korneta.
– Pazi da ih ne skrcaš na biciklu.
I dalje sam navraćao da bacim pogled na prognozu u izlogu, ali
nisam odmah ponovo pokucao na vrata. Neko vreme uživao sam u odlaganju
zadovoljstva.
Onda sam jednog dana u izlogu naišao samo na prognozu od prekjuče
za mesto Esquel. Ni kroz tri dana ništa
se nije promenilo. Vremenska prognoza za gradić u Patagoniji u podnožju Anda
stajala je naredna četiri i po meseca u izlogu. Svaki put sam kucao jako, ali
niko mi nije otvorio. Posle pet meseci lokal je renoviran i na mestu prodavnice
korneta otvorila se prodavnica zdrave hrane. Nisu imali pojma šta se desilo sa
prethodnim vlasnikom.
Dobro sam zapamtio da je 17. decembra u Esquel-u sijalo sunce i bilo toplo.
2 коментара:
:/
Ova je veselija a i biće ti bliska :) http://citymagazine.rs/clanak/utorkom-na-dva-tocka-todorova-smesna-prica
Постави коментар