Sanjao sam strašan san... Nalazim
se u policijskoj stanici i čekam u redu da registrujem bicikl. Ljudi oko mene
negoduju zbog uvođenja novih nameta za bicikliste – taksa na duži život i taksa
na upotrebu nemotornog prevoznog sredstva.
Došavši na red, saznajem da ne mogu
da registrujem bicikl, pošto imam sedamnaest neplaćenih kazni: prekoračenje
brzine na biciklističkoj stazi, vožnja bez ruku, korišćenje bankomata bez
silaženja s bicikla, nepropisno parkiranje bicikla, uznemiravanje vozača
motornih vozila... i pride još prijavu za biciklistički poreski prekršaj.
Izlazim iz policijske stanice i
idem ka biciklu. I taman kada sam pomislio kako nastavak sna mora da je
prijatniji i da me čeka neka naročito lepa vožnja, kad ono – šipak. Pored mog
bicikla stoji Hilari Klinton. Kaže, hajde da se vozimo.
Hoću da kažem nešto kao, još si mi
samo ti falila, beži iz mog sna, ali ne usuđujem se. Plašim se da nam ne
navučem neku bedu na vrat; ipak će ona biti predsednica najmoćnije države na
svetu. Malo li su nas udesili dok je njen muž bio predsednik?
Hilari smešta zadnjicu ispred mene,
na gornju cev rama, pa krećemo. Kaže, nemoj da juriš, plašim se brzine. Vozimo
se polako sporednim ulicama; izbegavam glavne da ne popijem još neku kaznu.
Pitam Hilari da li može da mi sredi za onih sedamnaest neplaćenih. Odgovara,
nemoj da si dosadan, stalno mi neko nešto traži, zar nemaš ništa drugo da me
pitaš, kaže i koketno mi namiguje. Pitam je za Čelsi, kako je, šta radi? Ko,
pita zbunjeno Hilari, misliš na Čelzi? Po pravopisu je Čelsi, ispravljam je.
Zaista, kaže začuđeno, moraće pravopis da se promeni. Srediću to.
Pokušavam da se otarasim Hilari dok
ne zeznem nešto ozbiljnije. Vozim ka strmoj ulici i krećem nizbrdo bez kočenja.
Hilari vrišti i moli me da stanem. Na kraju nizbrdice zaustavlja me policija i
piše kaznu za prekoračenje brzine. Hilari koristi priliku i udaljava se od
mene. Preti mi marincima.
Nastavljam da se vozim sâm. Nailazim
na bioskop. Daje se film "Kradljivci bicikala". Ispod piše, film koji
morate pogledati. Opet me zaustavlja neko uniformisano lice, ovaj put partijska
policija. Kaže, moram da pogledam film. Odgovaram, ne bih sad, nije zgodan dan,
odnosno san, za to, a i gledao sam taj fim najmanje tri puta. Ne razumeš,
nastavlja uniformisano lice, ovaj film bukvalno mora da se pogleda, nemaš
izbora. Dobro, mislim se, ovo i nije toliko loše, mogao je i neki glup film da
bude obavezan.
Plaćam parking za bicikl i ulazim u
bioskop. Sala je puna, ostalo je još samo jedno mesto u drugom redu, sa strane.
Počinje film, ali odmah je jasno da nije reč o majstoriji Vitorija de Sike već
o savremenoj ruskoj verziji s vojnim elektro-biciklima i moralnim poukama.
Radnja se doslovno prekida na pojedinim mestima da bi neki oficir objasnio
značenje scena.
Uspevam da se iskradem iz bioskopa.
Sedam na bicikl i bežim. Ubrzo osećam žeđ i želju za nekim ruskim gaziranim
napitkom. Mislim se, to mora da su posredi subliminalne poruke iz filma. Šta da
se radi, stajem kod trafike i kupujem napitak. Zbunjuje me fiskalni račun. Na
njemu se, umesto malog grba sa četiri s, nalazi smajli. Pitam prodavačicu šta
traži smajli na fiskalnom računu. Ona počinje da histeriše, zove policiju i
prijavljuje pobunu i poziv na rušenje ustavnog poretka.
Ubrzo me jure: policija, partijska
policija, marinci i ruski oficir na elektro-biciklu. Okrećem pedale najbrže što
mogu, ali ne znam dokle ću izdržati. Budim se...
Kakav uvrnut košmar. To mora da je
od ove vrućine.
3 коментара:
Davno i divno :)
Ehej! Hvala! Kkavo prijatno iznenađenje! Kako si? Pišeš li?
:) ej, godinama skoro ni slova, ni sama ne znam zašto...ali izbiće to opet, kad-tad :)
Ovako nije loše, pamtim i bolje dane ;) Kada će nova knjiga?
Постави коментар