среда, мај 09, 2018

YO LA TENGO I GENERACIJSKA SENTIMENTALNOST



Sve je spremno za nastup Yo La Tengo. U pripravnosti su tri bebi-siterke i jedna i po tetka. Klonim se svega što bi moglo da osujeti moje prisustvo na koncertu. Na posebnom sam režimu ishrane. Na biciklu sam obazriviji nego inače. Izbegavam šmrkavu decu, a sina ne puštam u jaslice. Ako odemo do parkića, nosim hiruršku masku, pa nam niko i ne prilazi. Preventivno pijem antibiotike širokog spektra i raznorazne gluposti za jačanje imuniteta.

Ovo preterivanje nije samo zbog toga što mi je Yo La Tengo omiljeni bend. Da se razumemo, jedva čekam da ih vidim uživo, ali neće biti smak sveta ako se to ne desi. S vremenom, čovek se navikne na te sitne poraze. Postoji ćudljiva veza između sazrevanja i umnožavanja propuštenih prilika.

O nečemu sličnom je reč, samo što ovu priliku zaista ne želim da propustim – da se konačno simbolično oprostim od jednog vremena koje je trebalo da se završi tamo negde oko smene vekova, ili malo posle toga, a evo traje i danas. Iako su se propuštene prilike za to nagomilale, nisam baš siguran da je u istoj meri usledilo sazrevanje. Pomenuo sam već da je ta veza ćudljiva.

Razmišljao sam zašto je baš koncert Yo La Tengo, a ne neki drugi događaj, prava prilika za moj naum i čini mi se da sam došao do zaključka. Biće to verovatno poslednji put da ću se u nekoj većoj grupi ljudi naći u većini. Povremeno je blagotvorno uroniti u mnoštvo. Biće to većina koja, uprkos svemu, nije emigrirala, koja neredovno pravi bekap podataka, gomila tabove koje nikada neće pročitati, za rođendan poklanja knjige, pamti ko je bila Donka Špiček, precenjuje popularnu kulturu, nenametljivost i ironiju, ume da razlikuje istinu od iskrenosti, čije poruke ne sadrže obavezno smajli, uglavnom između dva'estodevet i pedesetsto neke, većina koju su predugo pomagali roditelji, koja se makar jednom vozila u fići ili kecu, ima omiljene filmske reditelje, ne poznaje osobe koje ne umeju da voze bicikl, voli kućne žurke i rado ih se seća, kada se pomene protest uvek misli na isti, većina koja se navikla da bude u manjini...

Mogao bih da navodim do sutra, ali nije mi namera da zapadam u generacijsku sentimentalnost. Upravo toga hoću da se oslobodim, utapajući se u većinu poslednji put. Ironično, zar ne? Koncert je tu tek zgodan povod. Nadam se da će ćudljivost propuštenih prilika biti blagonaklona prema meni.

1 коментар:

Unknown је рекао...

Dugo nisam bila na tvom blogu. Srećom, internet vreme je večno, ništa mi nije promaklo. :)