Dok otključavam katanac i skidam debeo
lanac kojim sam bicikl vezao za banderu, prilazi mi tip. Sitan muškarac
mojih godina ili malo stariji od mene. Ima tamnosmeđu uredno
podšišanu kosu, izbrijano lice, kratku kožnu jaknu i pomalo klempave uši. U
levoj ruci nosi tašnu. Kaže:
– Mnogo ti je lep bicikl. Koliko je star?
Gledam ga i mislim se, u čemu je fora. Da
li bi da me namami da učestvujem u nekoj anketi za ispitivanje tržišta ili bi samo
da mi proda karte za pozorište ili slikovnicu čiji prihod ide za nešto korisno?
Ako je reč o deci, obrlatiće me.
– Pedesetak godina – odgovaram
nezainteresovano. Namotavam lanac oko rama i prčvršćujem ranac za korpu.
– Nego, reci mi – nastavlja on – da li je
to engleski herkules ili nemački?
Vidim, razume se... Mora da je lopov.
Vrebao je trenutak kada ću da dođem i otključam bicikl. Ljubazno će me zamoliti
da ga, kao, proba i zatim pobegne na njemu ili će ga, naprosto, oteti. Verovatno
ima i pomagače. Osvrćem se, ali unaokolo nema nikog sumnjivog. Dobro je, samog
valjda mogu da ga savladam. Mrštim se i stiskam pesnicu. Spreman sam da ga raspalim
na prvi sumnjiv potez. Samo da nije neki pritajeni Brus Li. Onda mi ni lanac neće
pomoći.
– Nemački – odgovaram šturo.
On nalazi natpis o poreklu utisnut u ram i
upire prstom u njega.
– Pa da, evo piše... Stvarno je mnogo lep.
Ako nije lopov, možda hoće da iskoristi bicikl za snimanje reklame ili
filma. Bude li pomenuo da želi da ga stavi u kafić ili restoran, rizikuje da ga
u afektu zveknem pesnicom koja mi je, za svaki slučaj, i dalje stisnuta. A šta ako, zlo i
naopako, želi da me vrbuje da promovišem biciklistički projekat neke političke partije? Imaju
profesionalne dobro plaćene savetnike, a biciklizam je sada u modi. I u tom slučaju
zaslužuje da ga opaučim.
Ništa se od toga, međutim, ne dešava. I
dalje naivno obigrava oko herkulesa i posmatra ga zadivljeno. Dlanom prelazi
preko sedišta i kaže:
– Nema ništa bolje od kožnog sedišta, zar
ne?
Kako mi odmah nije palo na pamet da je gej
i da mi je prišao samo da bi me startovao? Tek sada uočavam nežne crte lica i
pomalo ženstvene pokrete. Da bismo izbegli nesporazum nameravam da pomenem devojku
ili, još bolje, suprugu, možda i jednu bivšu pride, plus ljubavnicu. Samo da ne
preteram, može da bude kontraproduktivno.
– I moja bivša žena misli tako. Dok ova
sadašnja više voli...
Gleda me belo, ništa mu nije jasno. Pažnju
mu opet privlači nešto na biciklu.
– Pazi kad ima bošov dinamo.
Baš je uporan... Nema druge, treba da
dam krv ili prilog za lečenje njemu drage
osobe. Spremam se da mu
kažem kako sam krv dao
pre nepuna dva meseca i da mi još nije vreme. Ako treba, pokazaću mu i knjižicu
dobrovoljnog davaoca. U slučaju da je samo kinta – nema
problema. Mislim, potrudio se. Još ako je za neko dete... Pomenuo
sam već da sam slab na tu temu. Daću mu koliko budem mogao. Olakšao bi mi da me
je pitao odmah, pre nego što sam pričvrstio ranac, pošto mi je novčanik u
njemu. Umesto mene, on, međutim, vadi novčanik i iz njega mi pruža posetnicu.
– Ako ikada budeš hteo da prodaš
herkulesa, javi mi se.
Okreće se i odlazi. Gledam neko vreme za
njim i smejem se samome sebi. Gužvam posetnicu i bacam je u kantu za smeće,
pošto nemam nameru da prodam bicikl. Onda se penjem na njega i krećem kući. Još
sam na trotoaru i vozim sporo dok zaobilazim prolaznike. Dovoljno sporo da iza
sebe čujem prijatan ženski glas kako kaže:
– Pazi ga ovaj, molim te. Šta li izigriva
na ovom matorom biciklu?
2 коментара:
Nemam pojma ko si, ali dobra ti je ova priča. Imaš osećaj za detalj, lepo vodiš radnju... A i bajs ti je dobar :)
Hvala, Snežana! Baš mi je drago da ti se priča dopala. Posebno iznenađenje me je čekalo kada sam otišao na tvoj sajt. Pratim tvoje putešestvije i potajno ti zavidim :)
Jedva čekam da ti se pojavi knjiga.
Постави коментар