уторак, јун 30, 2015

Kradljivci bicikala



Odmah sam prepoznao bicikl koji su mi ukrali pre osam godina, uprkos tome što su ram prefarbali u tamnosivo, promenili prednji točak i sedište, stavili korpu... Za svaki slučaj, prišao sam biciklu i pažljivije ga osmotrio. Var ispod vrata prednje viljuške nesumnjivo je svedočio o posledicama prebrzog ulaska u jednu krivinu. Nesvesno sam počešao ožiljak na levoj podlaktici koji sam tada zaradio.

Grupa ekologa, zaokupljena presovanjem kartona, upregla je moj sportski bicikl da vuče prikolicu sa starom hartijom. Delovao je izmučeno i poniženo. Bez mnogo razmišljanja seo sam na bicikl i pokrenuo pedale. Kroz glavu su mi prolazile besmislce tipa: pravda je spora, ali dostižna, osveta je najbolja kad se servira hladna, ko se zadnji smeje, najslađe se smeje...

Smatrao sam da mi neće biti nikakav problem da brzo umaknem. To bi se svakako i desilo da bicikl nije bio u prilično jadnom stanju. Od leve pedale ostala je samo osovina, desna se klimala, prednji točak bio je toliko kriv da je guma povremeno dodirivala viljušku, prikolica je bila teža nego što sam mislio, tandrkala je i zanosila ulevo...

Zvuk prikolice uzbunio je ekologe. Pojurili su za mnom. Vikali su lopov i sočno me psovali. Vikao sam i ja da su oni lopovi i psovao ih isto tako sočno. Udaljavao sam se, međutim, sporije nego što sam želeo. Najmlađi član potere čak me je sustizao. Morao sam da prilagodim plan. Trebalo je da izdržim još pedesetak metara, pa da skrenem levo u ulicu koja se pruža nizbrdo.

Mladić koji je jurio za mnom i dalje je urlao da sam lopov. Ja sam prestao da vičem i svu snagu usmerio na okretanje rasklimanih pedala. Pokušavao sam da svoj namučeni sportski bicikl podsetim da je stvoren za brzinu. Delimično mi je i uspelo. Nizbrdica je, srećom, bila blizu. Skrenuo sam levo, presekavši put nekom sredovečnom macanu na vespi. I on me je opsovao.

Znao sam da je potera završena i da sam izašao kao pobednik. Osmehivao sam se dok sam se sve brže spuštao nizbrdo. Prikolica je poskakivala, pravila nesnosnu buku i rasipala kartone na sve strane. Bicikl je počeo da se trese. Odmakao sam dovoljno daleko da mogu da prikočim. Pritisnuo sam ručicu kočnice, ali ništa se nije desilo. Druge ručice nije ni bilo. Sajla zadnje kočnice bila je obmotana oko gornje cevi rama. Povukao sam sajlu. Čula se neka škripa, ali bicikl je usporio samo na trenutak, a onda ponovo počeo da hvata brzinu. Obuzeo me je strah.

Strah se ubrzo pretvorio u paniku kada sam primetio crveno svetlo na semaforu pri dnu ulice. Već sam išao toliko brzo da mi ni ispravne kočnice ne bi pomogle da se na vreme zaustavim. Da li je moguće da ću ovako glupo da nastradam, upitao sam se i čvrsto stisnuo upravljač. Proleteo sam kroz crveno. Čula se škripa guma i automobilska sirena. Verovatno su me opet psovali.

Dospevši na ravniji deo ulice, počeo sam da usporavam. Dovoljno da se odvažim da petom pritisnem zadnji točak. Pre nego što sam se zaustavio, prikolica se zanela i prevrnula, oborivši me na levu stranu, ali nije bilo strašno. Prošao sam samo sa nekoliko oderotina. Zanimljivo je da sam ogulio kožu na istom mestu kao i prilikom pada u onoj krivini. Otkačio sam prikolicu i bicikl odgurao do kuće. Već neko vreme čeka u podrumu da se pozabavim njime i povratim mu stari sjaj.

Нема коментара: