Ovaj tekst pišem 5. oktobra, a biće objavljen 6. oktobra. Petnaest
je godina od petooktobarskih demonstracija. Po nekima, 6. oktobar nikada nije
ni svanuo. Kad se već zgodno namestilo, red je da se osvrnem na to. Ali neću,
zlo i naopako, da naklapam o izneverenim očekivanjima niti o polurazočaranim,
razočaranim, razočaranim u razočarane i nerazočaranim građanima. Jeste vreme,
ali nije mesto.
Mada, i odnos prema vožnji bicikla može da oslika promene tokom
ovih petnaest godina. Sećam se da su tada biciklističke staze postojale tek u
ponekom vojvođanskom mestu, a da ih sada ipak ima više; pogotovo u Beogradu. Delove
za bicikl morao sam da kupujem na buvljaku ili od kojekakvih švercera, dok ih
sada kupujem u prodavnicama; čak dobijem i fiskalni račun (nadam se da radnici
nisu prijavljeni na minimalac). Dunavska biciklistička ruta nije ni postojala,
a broj stranih turista koji su na biciklu prolazili kroz Srbiju nije bio veći
od sedamnaest godišnje; sada ih je znatno više. Da sam tada hteo da odem na Tour de France, morao bih da platim
taksu na izlazak iz zemlje, a ovo sve pod uslovom da imam pasoš, odnosno da su
mi pre toga u vojnom odseku dali potvrdu da sam regulisao vojnu obavezu i da
sam dobio vizu na koju se ponekad danima čekalo u redu. Protesti su tada mahom
bili usmereni protiv vlasti, dok su sada raznovrsniji, pa imamo i proteste
protiv zanamarivanja biciklista u saobraćaju, za izgradnju novih biciklističkih
staza, protiv zloupotrebe postojećih ili protiv zanemarivanja javnog interesa i
povlađivanja privatnim investitorima. Da sam pre petnaest godina probao da
biciklom prođem pored policije koja je blokirala most, verovatno bih dobio udarac
pendrekom; sada su mi ljubazno rekli da je most zatvoren za pešake i
bicikliste. Doduše, propuštali su neke pešake koji su, izgleda, prihvatljiviji
od drugih. Prihvatljivih biciklista nije bilo, ali nije isključeno da će se
uskoro i oni pojaviti. Dve hiljadite nije bilo rupe na Brankovom mostu. Mada, i
da je postojala verovatno ne bismo mnogo obraćali pažnju na nju, pošto smo tada
još bili srećni što godinu pre toga oni maloumni mamlazi nisu bombardovali most,
kao što su to uradili u Novom Sadu, Varvarinu, Ćupriji, Grdeličkoj klisuri...
Petnaest godina smo stariji i malo umorniji, pa i na promene
gledamo drugačije. Neki su ozlojeđeni, neki prevareni, neki sitničavo prosipaju
naknadnu pamet, neki su otišli iz zemlje, neki su iskoristili priliku, neki su
se potrošili, nekima je svejedno. Možda bi nam dobro došlo da objektivno porazmislimo
koliko smo se sâmi potrudili da nam bude bolje. Još bi lepše, zdravije i
podsticajnije bilo da posle toga sednemo na bicikl i provozamo se malo. Okretanje
pedala ume da oraspoloži čoveka. A ako opet dođe neki preloman trenutak, kao
onda – pa znaćemo već šta treba da radimo; s tim što će ovaj put biti više
biciklista.
Нема коментара:
Постави коментар