уторак, октобар 13, 2015

6. oktobar etc.



Ovaj tekst pišem 5. oktobra, a biće objavljen 6. oktobra. Petnaest je godina od petooktobarskih demonstracija. Po nekima, 6. oktobar nikada nije ni svanuo. Kad se već zgodno namestilo, red je da se osvrnem na to. Ali neću, zlo i naopako, da naklapam o izneverenim očekivanjima niti o polurazočaranim, razočaranim, razočaranim u razočarane i nerazočaranim građanima. Jeste vreme, ali nije mesto.
Mada, i odnos prema vožnji bicikla može da oslika promene tokom ovih petnaest godina. Sećam se da su tada biciklističke staze postojale tek u ponekom vojvođanskom mestu, a da ih sada ipak ima više; pogotovo u Beogradu. Delove za bicikl morao sam da kupujem na buvljaku ili od kojekakvih švercera, dok ih sada kupujem u prodavnicama; čak dobijem i fiskalni račun (nadam se da radnici nisu prijavljeni na minimalac). Dunavska biciklistička ruta nije ni postojala, a broj stranih turista koji su na biciklu prolazili kroz Srbiju nije bio veći od sedamnaest godišnje; sada ih je znatno više. Da sam tada hteo da odem na Tour de France, morao bih da platim taksu na izlazak iz zemlje, a ovo sve pod uslovom da imam pasoš, odnosno da su mi pre toga u vojnom odseku dali potvrdu da sam regulisao vojnu obavezu i da sam dobio vizu na koju se ponekad danima čekalo u redu. Protesti su tada mahom bili usmereni protiv vlasti, dok su sada raznovrsniji, pa imamo i proteste protiv zanamarivanja biciklista u saobraćaju, za izgradnju novih biciklističkih staza, protiv zloupotrebe postojećih ili protiv zanemarivanja javnog interesa i povlađivanja privatnim investitorima. Da sam pre petnaest godina probao da biciklom prođem pored policije koja je blokirala most, verovatno bih dobio udarac pendrekom; sada su mi ljubazno rekli da je most zatvoren za pešake i bicikliste. Doduše, propuštali su neke pešake koji su, izgleda, prihvatljiviji od drugih. Prihvatljivih biciklista nije bilo, ali nije isključeno da će se uskoro i oni pojaviti. Dve hiljadite nije bilo rupe na Brankovom mostu. Mada, i da je postojala verovatno ne bismo mnogo obraćali pažnju na nju, pošto smo tada još bili srećni što godinu pre toga oni maloumni mamlazi nisu bombardovali most, kao što su to uradili u Novom Sadu, Varvarinu, Ćupriji, Grdeličkoj klisuri...

Petnaest godina smo stariji i malo umorniji, pa i na promene gledamo drugačije. Neki su ozlojeđeni, neki prevareni, neki sitničavo prosipaju naknadnu pamet, neki su otišli iz zemlje, neki su iskoristili priliku, neki su se potrošili, nekima je svejedno. Možda bi nam dobro došlo da objektivno porazmislimo koliko smo se sâmi potrudili da nam bude bolje. Još bi lepše, zdravije i podsticajnije bilo da posle toga sednemo na bicikl i provozamo se malo. Okretanje pedala ume da oraspoloži čoveka. A ako opet dođe neki preloman trenutak, kao onda – pa znaćemo već šta treba da radimo; s tim što će ovaj put biti više biciklista.

Нема коментара: