Boravak u Hamburgu iskoristio sam da potražim delove za svoj stari bicikl.
Prijateljica mi je preporučila servis u blizini njenog veslačkog kluba. Kako je
rekla, nema mu premca kada je reč o delovima za vremešne dvotočkaše.
Pred ulazom u servis nalazilo se mnoštvo skulptura od delova za
bicikl, a na krovu se šepurio vetrokaz u obliku sportskog bicikla. Unutra su
iza masivnog pulta stajale police s delovima. Levo je kroz odškrinuta vrata
radionice dopirao sev aparata za varenje, dok je desno bilo izloženo desetak
restauriranih bicikala.
Sredovečni radnik u plavom mantilu pogledao je naprslu malu spojnicu
koju sam mu pružio i na solidnom engleskom rekao da bi trebalo da imaju takav
deo. Otišao je u radionicu da ga potraži.
Čekanje sam prekratio razgledajući izložene bicikle. I pored
nekoliko vrhunski sređenih primeraka, pažnju mi je najviše privukao stari vojni
bicikl. Jedini nije bio uglancan i, na moje iznenađenje, imao je ćirilična
slova nespretno urezana u ram. Pisalo je: "Smrt fašizmu – sloboda
narodu", "Ua, Švabe!" i "Persa", čemu je prethodila
reč koja od rđe nije mogla da se pročita.
Pošto se radnik vratio, donevši mi deo koji sam tražio, pitao sam
ga za vojni bicikl. Odgovorio mi je da je to bio bicikl osnivača servisa.
Nastavio sam da ga propitujem o urezanim natpisima, na šta je slegnuo ramenima
i predložio mi da dođem po podne, kada će tu biti Klaudija, unuka osnivača servisa
i autorka skulptura.
Klaudija je imala plavu kosu i alkicu na levoj obrvi. Nosila je crne
pantalone i belu košulju, ispod čijih se podvijenih rukava naziralo nekoliko
tetovaža. Kazao sam joj da sam bio jutros i da bih voleo da mi kaže nešto više
o vojnom biciklu, odnosno o natpisima na njemu. Zanimao ju je uzrok moje znatiželje
za natpise. Odgovorio sam joj da su na mom maternjem jeziku, na šta se osmehnula.
Ispričala mi je da je njen deda bio mehaničar. Mobilisan je kada je
počeo Drugi svetski rat. Služio je u artiljerijskoj jedinici gde je na biciklu
obilazio topove, održavao ih i popravljao. 1944. pao je u ruke jugoslovenskih
partizana. Ostatak rata proveo je kao njihov zarobljenik. Održavao im je i popravljao
topove. Na kraju rata zadržali su ga još neko vreme, da bi obučavao podoficire.
Sprijateljio se, u međuvremenu, s komandantom buduće podoficirske škole, nekim
Gojkom. Gojko je na kraju sredio da njenom dedi vrate bicikl s kojim su ga
zarobili. Dobio ga je s urezanim natpisima. Biciklom se vratio u Hamburg.
Trebalo mu je skoro godinu dana, pošto ga je uhvatila zima, dva puta su ga
hapsili, jednom su mu umalo ukrali bicikl... Po povratku, osnovao je servis.
Pitao sam je da li zna šta znače natpisi. Naravno, odgovorila mi
je. Prva dva su parole u duhu vremena, dok je o poreklu imena Persa njen deda
imao nekoliko teorija koje joj je pričao kad je bila mala. Iako nijedna
verovatno nije istinita, bile su joj zanimljive kao priče. U svakom slučaju, ime
se svidelo njenom dedi, pa je svoj servis nazvao Persa. Kada je primetila da je
sumnjičavo gledam, izvela me je napolje i pokazala mi natpis iznad ulaza. Nisam
ga odmah primetio, pošto su slova bila tanka i neupadljiva, od savijenih žica
za točkove. Zaista je pisalo: Fahrradwerkstatt Persa
Hamburg.
Rekao sam Klaudiji da mi je pala na pamet ideja zašto je neko
urezao "Persa" u ram bicikla. Obećao sam joj da ću napisati priču o
tome i poslati joj. Kazala mi je da zna prijateljicu koja će joj pomoći oko
prevoda. Ako joj se priča bude svidela, napraviće mi zauzvrat skulpturu. Zamolio
sam je za vetrokaz sličan onom na krovu njenog servisa. Osmehnula se i kazala
da nema problema, ali da sumnja da može da ga pošalje poštom. Rekao sam joj da
ću rado lično doći po svoj vetrokaz.
Нема коментара:
Постави коментар